Ne bi čovjek vjerovao. Hrvatski veleposlanik u UK Joško Paro je nedavno ustvrdio da ova otočna država najviše čini za ulazak Hrvatske u EU. Prisustvujući konferenciji Laburističke stranke, te imavši u međuvremenu i nekoliko susreta s laburističkim članovima vlasti, premijer Račan je pak izjavio kako "Britanija podupire Hrvatsku na putu u EU i mi smo time zadovoljni"!? I najpovršnijem promatraču tog specijalnog, hrvatskog puta u EU, jasno je da upravo ona djeluje na takav način, od uvođenja viza do odbijanja ratificiranja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, da Hrvatska ne stigne na teretni vlak za EU koji polazi 2007.

Jer kako shvatiti da većini europskih zemalja ne smeta je li Gotovina već u Haagu ili nije, a da ta toliko sklona nam Britanija i još k tome Velika od toga pravi eshatološko pitanje?

Zašto se od Hrvatske traži ispunjenje kopenhaških kriterija ako je od njih zapravo važniji jedan jedini čovjek? Hipotetički kazano, kako bi izgledalo da se SAD-u i UK uvjetuje recimo opstanak u Vijeću sigurnosti UN-a hvatanjem Saddama Husseina u zadanom roku? A on se prema njihovim tajnim službama nalazi u Iraku koji drže njihovi vojnici? Ili, recimo, kad UK, ismijavši neautoriziranim ratom protiv Iraka legitimitet UN-a te nastavljajući permanentno ignorirati potrebu za konvergentnijom vanjskom politikom EU-a, mrtav hladan (uostalom kao i Komisija EU-a) poručuje da će sudbina Hrvatske ovisiti o izvještaju Carle del Ponte o suradnji Hrvatske s Haaškim sudom i pravorijeku Vijeća sigurnosti UN-a!?

Neki kreatori takve "eurounijske" politike smatraju da bi se brzim primanjem Hrvatske u EU destabilizirao ex-jugoslavenski Balkan. I možda su upravo oni odlučili da zaigraju igru s Gotovinom, kojemu su omogućili da se skriva i koji znaju da se ne nalazi u Hrvatskoj pa onda i lakše vrše takav vremenski pritisak na Hrvatsku.

Vjerujem da će te snage, čak ako se Gotovina i preda, izmisliti neki novi uvjet kako bi odgodili da Hrvatska uđe u EU prije svojih južnih susjeda. Zato Račan Englezima ispada vrlo duhovit kada se u Ujedinjenom Kraljevstvu iliti Britaniji, kako ga on zove, pravi Englez i govori da će, ako na budućim izborima ne pobijedi koalicija, Hrvatska demokratski nazadovati. Pa to i jest cilj onih čimbenika međunarodnih snaga kojima i jest interes da u EU uđu u paketu i Hrvatska i SiCG i BiH i Makedonija i Albanija.

Taj je pristup već vidljiv i u pogledu Jadranske povelje kojom su se Hrvatska, Makedonija i Albanija obvezale da će provesti reforme da bi se približile NATO-u i EU-u. I umjesto da te reforme provode, ovisno o deklariranom individualnom pristupu, one pozivaju na proširenje Jadranske povelje na SiCG i BiH.

U Hrvatskoj se za razumijevanje takve situacije ciljanog haaškog pritiska na Vladu nema općepolitičkog sluha, već prevladavaju uobičajeni populistički i uskostranački interesi. Čini se sve ne bi li se pitanje Gotovine riješilo na predizborni način, pa se i ne može konceptualizirati strategija koja drži vodu barem dok Pat Cox i Carla del Ponte ne odu.

To se ne odnosi samo na stranke nego na najviše državne institucije i osobe. Jer je izvan svake domaće i međunarodnopolitičke pameti da predsjednik Mesić ima svoje kanale komuniciranja s Gotovinom, a Vlada nema, da su hrvatske obavještajne službe o mjestu boravka Gotovine obaviještene ne samo manje od inozemnih nego i od novinarskih tajnih službi. Opozicija se trsi da izgleda kako joj ništa europsko nije strano, a nije kadra prepoznati notorne europske dimenzije Mesićeve isprike, koju su pozitivnom ocijenili sva relevantna međunarodna tijela. Kako onda očekivati da će se do dolaska Carle del Ponte, premostiti strateški jaz unutar hrvatske politike? Ako politika nije prejaka riječ za ovu improvizaciju koja teče.