Vjesnik: 03. 10. 2003.
Prilagođavanje »slučaja Gotovina« regionalnoj politici Europske unije
Nevjerojatno je da se, unatoč bitnim promjenama na bolje u tehničkim i sadržajnim odnosima Zagreba i Suda, ocjene o »hrvatskoj nesuradnji« uporno ponavljaju / Barem jednako često kao i dežurno pitanje Carle del Ponte »a gdje je Gotovina?«
ZAGREB, 2. listopada – Zašto je Ante Gotovina tražio i dobio produženje svoje francuske putovnice tri-četiri mjeseca prije nego što je podignuta haaška optužnica u lipnju 2001.? Što ga je požurilo to učiniti kad je njegova stara putovnica vrijedila do kraja 2001. ili do početka 2002. godine?
No, pitanje se može postaviti i ovako. Kako to da francuska državna uprava zanemaruje činjenicu da se nova putovnica izdaje Gotovini u vrijeme kad se zna da je protiv njega podignuta optužnica za kazneno djelo. Jesu li to na snagu stupile okolnosti koje aktualiziraju negdašnje sudjelovanje Ante Gotovine u Legiji stranaca?
To što za pripadnike te postrojbe u Francuskoj postoji i danas poseban upravni i pravni tretman, ne bi Hrvatsku zanimalo da nije puke činjenice da je Gotovina vlasnik i hrvatske putovnice, i osoba čiji je bijeg natovario Hrvatskoj teško breme optužbi za nesuradnju s Haagom. U dokumentima koje je hrvatska strana pripremila za susrete s Carlom del Ponte spominje se »nula-učinak« kontakta hrvatskih i francuskih obavještajaca u vezi s haaškim bjeguncem. Kako to da se francuska strana ne pojavljuje kao odgovorna za »nesuradnju s Haagom«?
Zašto je britanski veleposlanik u Zagrebu bio toliko nezadovoljan nedavnim susretom s dr. Goranom Granićem, nakon što su se pojavile indicije da je haaški optuženik u Londonu a ne u Hrvatskoj. A upravo britanske vlasti žestoko pritišću Hrvatsku, britanski parlament odbija dovršiti postupak ratifikacije hrvatskog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Velika Britanija ima kompleksne odnose s Europskom unijom, od funte kao zadržane nacionalne valute do »iračkih« sporova s Francuskom i Njemačkom. U tom kontekstu su i hrvatske europske ambicije koje, zasad, podržavaju i Berlin i Pariz. Britanski premijer nije oduševljeni pobornik širenja Unije, a Hrvatska je samo još jedna od zemalja koja bi se, u nekom budućem kontekstu, mogla pojaviti kao država koja će svojim glasom poduprijeti one europske države koje su pak nju otvoreno poduprle u nastojanjima za pristup EU ovih dana.
Povijest, pak, tumači i logiku nizozemskog odbijanja ratificirati hrvatski sporazum o stabilizaciji. Nizozemska ima London kao saveznika, pa poruke s Temze odjek dobivaju i na atlantskim nasipima. Odatle i mogući razlog nizozemskoj odluci da drži sporazum u »hladnom pogonu«. Odatle i mogući razlog zbog kojeg se nizozemska diplomacija striktno drži nekih prijašnjih ocjena glavne tužiteljice, od isporuke dokumentacije do Bobetka, makar je Hrvatska sredila prvu »spornu točku«, a u drugoj postupila prema izričitom zahtjevu Suda. Dakle, o kakvoj je to »nesuradnji« uopće riječ?
Skoro izvješće Carle del Ponte Vijeću sigurnosti UN-a suzilo je a onda i ubrzalo slijed događanja u odnosima Hrvatska - Haag i Hrvatska - Europska unija. Na vidjelo su izbile i neke činjenice koje su se znale ali se o njima šutjelo.
Nevjerojatno je da se, unatoč bitnim promjenama na bolje u tehničkim i sadržajnim odnosima Zagreba i Suda, ocjene o »hrvatskoj nesuradnji« uporno ponavljaju. Barem jednako često kao i dežurno pitanje Carle del Ponte »a gdje je Gotovina?«.
Kad se tome doda i vjerojatna teza da je Gotovina pobjegao iz Hrvatske na Siciliju, dakle u Italiju, da je posrednik bio čovjek iz talijanskog polusvijeta, onda se »odgovornost« za neizručenje širi na još jednu članicu Unije. Je li moguće da je u igru ušla i treća, južnoamerička putovnica odbjegloga Gotovine, koja mu omogućava da se otisne i dalje od europskoga kopna?
Činjenica da je Gotovina dao intervju hrvatskim novinama, na nepoznatom mjestu, pokrenula je nagađanja da je to obavljeno negdje bliže hrvatskim granicama, u južnoj Austriji ili u Beču, na primjer. Kad se već ne vjeruje tvrdnjama hrvatskih mjerodavnih tijela da Gotovina nije dostupan, ta nagađanja u priču uvlače još jednu članicu EU-a.
Nakon svega, zanimljivo je promotriti hrvatsku trenutačnu poziciju u odnosu na iskustva iz vremena agresije i Domovinskog rata. Cijelo vrijeme službeni je Zagreb vrednovan onom vagom kojom su se koristili u povijesti. Tražena je ravnoteža u odnosima Zagreb - Beograd, pa je i trenutačno zaostajanje Srbije u približavanju EU shvaćeno kao signal da tu ravnotežu ne treba poremetiti. Možda je Gotovina »isturen« kao slučaj toliko koliko je potrebno da se integracijski postupak uspori dok se prostor između Hrvatske s jedne strane i Bugarske i Rumunjske s druge strane ne popuni odgovarajućim potezima vlasti u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori i u Makedoniji. Tako se »Balkan« opet geopolitički zaokružuje i zaustavlja prebrzo širenje EU-a na prostor koji valja držati na oku.
Vlado Rajić