Vlada premijera Ivice Račana dramatično se bori kako bi uoči izbora uvjerila glasače da je Hrvatskoj već sada osigurala mjesto među kandidatima za ulazak u EU, iako će Bruxelles o tome odlučivati tek na proljeće. U tom smislu, idući će tjedan za Vladu biti presudan, ali se čini da će donijeti samo polovična rješenja – kako to u životu često biva – te da pravi ishod te borbe ipak nećemo znati prije proljeća. Hoće li Hrvatska tada postati kandidat, to sve manje ovisi o njoj, a sve više o drugima.

Izvjesno je da Vlada na kraju mandata gubi dah u guranju hrvatskog broda prema Europskoj uniji, jer se približava grebenima koji se zovu Carla del Ponte i Ante Gotovina. Hoće li se Hrvatska nasukati na Haški sud, bit će jasnije u ponedjeljak, kada glavna haška tužiteljica treba u Zagrebu razgovarati s premijerom Račanom. Još više trebalo bi se znati u četvrtak kada Del Ponte – ako opet ne dođe do pomicanja datuma – treba podnijeti Vijeću sigurnosti izvješće i o suradnji Hrvatske. Istog četvrtka Ivica Račan planira predsjedniku Europske komisije Romanu Prodiju uručiti odgovore na golemi upitnik o stanju u Hrvatskoj.

Međutim, ako Del Ponte čak i pozitivno ocijeni suradnju Hrvatske s Haškim sudom, Hrvatska ne može biti sigurna hoće li to zadovoljiti Veliku Britaniju koja traži više – izručivanje generala Ante Gotovine Haagu. Da će rješenja biti polovična i da se ishod neće odmah znati, pokazuje i Vladin prijedlog Saboru da ne proglasi gospodarski pojas na Jadranu, nego ekološko-ribolovni – iako među njima faktično nema velike razlike – s time da bi stupio na snagu tek za godinu dana.

Nema sumnje da su i spomenuta dva diktatora imala za to posebnih razloga, iako se nisu previše obazirala na to što će reći svijet. Zato je Račan »kompromisnim« prijedlogom ostavio budućoj hrvatskoj vladi manevarskog prostora, vjerojatno imajući na umu da će o toj temi svoje reći i konferencija članica EU u Veneciji, koja treba početi u studenome, dva dana poslije izbora u Hrvatskoj.

»Polovična rješenja«, doduše, u demokratskom svijetu nisu neobična, nego su čak i sastavni dio odnosa unutar demokratskih država, kao i među njima, jer svatko tko želi postići neki svoj interes mora biti obazriv prema drugima. Hrvatska je poslije 2000. godine izgubila diktatore i postala doista obazriva prema svojoj okolini – do te mjere da je Račan u hrvatskoj javnosti stekao pridjev »neodlučnog« i »mlakog« premijera, koji u najvećoj mogućoj mjeri ispunjava zahtjeve Europske unije.

Mnogi u svijetu imaju razloga biti nezadovoljni činjenicom da Hrvatska nije izručila Gotovinu, pogotovo zbog Račanove političke ekvilibristike u odnosima s Haškim sudom. Međutim, sve se ozbiljnije postavlja pitanje je li Gotovina uopće dostupan hrvatskim vlastima i što druge zemlje poduzimaju da im pomognu u traženju tog spretnog vojnika, premazanog svim mastima. Nije li i nekome izvan naše zemlje stalo da cijela Hrvatska bude talac Gotovine? Hoće li EU doista iskoristiti slučaj Gotovine da spriječi »prerano« izdvajanje Hrvatske iz balkanskog političkog okvira, kako bi čekala na napredak Srbije i ostalih država proizašlih iz Jugoslavije?

Da mnogi u EU imaju i takav politički interes, to potvrđuju »indicije« u njihovom ponašanju koje su puno jače od indicije da se Gotovina nalazi u Hrvatskoj. Primjerice, Britanija je posebno inzistirala na ocjeni da su u nedavnom ratu svi bili jednaki, ili gotovo isti. Čak i vremenske činjenice pokazuju da je Hrvatska samo odgovorila – i to sa zakašnjenjem od nekoliko godina – na Slobodana Miloševića i velikosrpski nacionalizam koji se valjao od sredine osamdesetih godina i potpaljivao sve druge. Hrvatska je svoj zatucani nacionalizam ugasila prije Srbije, i brzo krenula prema EU, ali to nije smetalo Londonu da neki dan »ravnopravno« poruči »Srbiji i Hrvatskoj« da će njihovo približavanje EU ovisiti o izručenju Karadžića i Mladića, te Gotovine. Da stvar bude zanimljivija, upravo je zalaganjem Britanije ime Gotovine nedavno ušlo u rezoluciju Vijeća sigurnosti, kao ravnopravnog partnera Karadžiću i Mladiću. Sada ispunjavanje te rezolucije više nije samo britanski uvjet, jer je to prošlog tjedna zatražilo i Vijeće ministara EU. Čudna koincidencija.

»Da nije riječ o Gotovini, našlo bi nam se nešto drugo«, rečenica je koju ovih dana privatno izgovaraju mnogi političari iz vladajuće koalicije, a oni iz oporbe im kažu: »Jesmo li vam to i prije govorili?« No, i među jednima i među drugima prevladava optimizam na duge staze i uvjerenje da će vlastiti napori prije ili kasnije, uroditi plodom – kako se to i dosad potvrdilo.