Konvencija o budućnosti Europe zaključila je posao složivši dovoljno dobar kompromis da njime nitko nije zadovoljan / Kritikama ustava manjka bitna komponenta: svi jesu protiv, svima su rješenja loša, ali nitko nije ponudio upotrebljiv protuprijedlog kako bi ustav trebao izgledati u poboljšanoj varijanti

Konvencija o budućnosti Europe zaključila je posao složivši dovoljno dobar kompromis da njime nitko nije zadovoljan. Iz općeg nezadovoljstva, uglavnom principijelnog, više negoli temeljenog na činjenicama ili konkretnim sugestijama kako bi stvar bolje izgledala, slijedi samo jedno: Giscardova je Konvencija ponudila optimum. Naravno, za pojedine interesne skupine prijedlog europskog ustava predstavlja katastrofu, smak svijeta i kraj svih ljudskih sloboda, ukoliko je suditi po komentarima koji su, izgleda, zanimljivi jedino autorima i određenom broju medijskih poslenika.

Prijedlog nacrta ustava Konvencije za budućnost Europe daleko je od idealnog, ali je pomirio brojne, duboke razlike. Uoči početka Međuvladine konferencije, galama je podignuta radi dizanja ratničkog naboja; svaka strana ponaša se kao da ide u vojnu za biti ili ne biti.

Proces zagrijavanja za bitku je vrijedan pažnje. Našle su se, recimo, male pristupajuće države i male države EU, pojačala ih je Poljska koja nije malena, ali je pristupajuća. Kritikama ustava manjka bitna komponenta: svi jesu protiv, svima su rješenja loša, ali nitko nije ponudio upotrebljiv protuprijedlog kako bi ustav trebao izgledati u poboljšanoj varijanti. Španjolci i Poljaci ostali su nezadovoljni jer prijedlog ustava ide na privilegij broja glasova u Ministarskom vijeću, prihvaćen na summitu u Nici za prijelazno razdoblje kada EU tek dobije pojačanja u novim članicama. Velike su zemlje zadovoljne u principu, potom nezadovoljne kada se nađu u drukčijem društvu. Francuska i Španjolska hvale prijedlog dok su zajedno. Čim se rastanu, Francuska diskutira s Nijemcima, a Španjolci sjednu za stol s nezadovoljnim Poljacima. Iz svih lobija uključenih u sastavljanje prijedloga ustava čuju se žestoke kritike, jednima manjka Bog u ustavu jer je prijedlog uvažio činjenicu da svi Europljani nisu kršćani, drugima smeta što je u ustav ubačena velika povelja ljudskih prava jer to znači da će poslodavci imati manje zakonskog manevarskog prostora za izrabljivanje uposlenika. Neki nisu zadovoljni ustavom jer ne nudi primjerenu količinu sloboda, itd.

Izjašnjavanje o ustavu često je davanje mišljenja o uspješnosti rada nacionalne vlade, iako jedno s drugim nema veze, no dobro je čuti. Međuvladina konferencija starta procesom intenzivne trgovine svih sa svima. Na summitu u Nici zdravorazumska su rješenja poražena radi spoja trgovanja ustupcima i brzinskog krpanja razilaženja, što EU već sada plaća. Građani onako ništa ne razumiju: pojednostavljeni tekst kadri su provariti samo pravni specijalisti.

Kada sve bude gotovo, a malo tko sumnja da neće, čak i kad kritizira raspodjelu točaka i zareza u prijedlogu dokumenta (i toga je bilo), slijedi najgori dio, ratifikacija. Samo Španjolska i Luksemburg danas znaju da će novi ustav EU ratificirati njihovi parlamenti. Velika Britanija ne bi htjela referendum, jer referendum ne obećava uspjeh, a ukoliko bilo koja od 25 država, iz bilo kojih razloga odbaci ustav u završnoj fazi ratifikacije, cijela priča o novim pravnim okvirima funkcionirajuće velike Europe pada u vodu.

Francuzi nisu na čistu koja je od dvije opcije bolja, referendum ili procedura parlamentarnog usvajanja, donji dom poljskog Sejma već je kazao da su parlamentarci a ne narod ti koji će prihvaćati ustav. Danci žele, skandinavski racionalno, na jesen iduće godine spojiti dva referenduma, onaj u euru i izjašnjavanje o ustavu. Irci su s obaveznim referendumom već imali muke. Sporazum iz Nice usvojen je tek iz drugog pokušaja, nakon što je tamošnja vlada, a s njom i ostatak EU, shvatila da se s ljudima nije za igrati, i da formalnost nije formalnost ukoliko se ljudima ne objasni da Sporazum ne znači odustajanje od svetosti irske neutralnosti, na primjer.