Bila su im puna usta nacionalnih interesa i međunarodnog prava, s mnoštvom valjanih i utemeljenih argumenata, ali svejedno u najvećem broju uspjeli su promašiti temu, poput učenika koji napiše izvrstan sastavak o izletu s roditeljima pa dobije jedinicu jer je trebao pisati o svojim prijateljima iz škole. Jer, u odluci o proširenju hrvatske jurisdikcije na Jadranu nije ključno samo pravo. U pitanju je politika, način političkog ponašanja u komunikaciji s drugima, što danas u mnogim slučajevima reguliranja odnosa među državama biva uvažavano kao dopuna prava (međunarodnog posebno), a ne njegova negacija.

Predsjednik Vlade Ivica Račan dobro se jučer nosio sa zadatkom koji si je kao čelnik izvršne vlasti postavio. Dobro je uočio političke zamke u koje Hrvatska može upasti zavisno od svog konačnog stava prema razini apsolviranja prava na Jadranu koja joj stoje na raspolaganju. No, naravno, nije imao odgovora na zajedljive, ali točne primjedbe opozicije da si je svojim lutanjima u proteklih nekoliko mjeseci (a Dražen Budiša je podsjetio i na slična događanja ranije) sama Vlada zagorčala svoju poziciju pa onda i poziciju Hrvatske.

To, međutim, nije argument koji bi nešto bolje vrednovao opći stav opozicijskih stranaka i zastupnika. Dakako da ni Talijani ni Slovenci nisu »bezgrešno cvijeće«, dakako da zemlje članice Europske unije promiču vlastite interese, a kada mogu predstavljaju ih i kao interese čitave EU, ali u svojim »packama« EU i njihovim članicama, pozivanju na izričito međunarodno pravo i svom zagovaranju prava na isključivi gospodarski pojas, kao da su prečuli da ni Prodi ni Cox, pa ni europski povjerenik za ribarstvo Fischler nisu rekli ništa drugo nego da Hrvatska ima pravo proglasiti gospodarski pojas. Ali...

Poanta je upravo u tom »ali«. Prošlo je, naime, vrijeme »nacionalnih ekskluzivizama«, nacionalne samovolje kojom se tobože jedino brane nacionalni interesi. U igri su i neka druga pravila. Pravila dogovaranja, pregovaranja i suradnje. Pa je onda netočno kada neki zastupnici tvrde da se EU ponaša drukčije kada su njeni interesi u pitanju te da joj zato treba pokazati zube. Znaju li oni koliko je unutar same EU potrebno energije i strpljenja da se razriješe »sukobi interesa« njenih članica, te koliko je to čest slučaj? Stoga nije čudno da nijedna članica EU nije proglasila gospodarski pojas u Sredozemlju, kad se već o tome govori, kao što nas slijedom te logike ne bi smjelo čuditi da to traži i od nas koje, uvjeravao nas je prije tri mjeseca Romano Prodi, namjerava kad-tad primiti u svoje članstvo.

Jučerašnja rasprava, dakle, bez obzira na njen ishod prilikom glasanja, pa čak da se naposljetku odustalo i od »minimalističkog« rješenja ribolovno-ekološke zone i ostavio status quo, pokazala je da gro političara u Hrvatskoj ili ne razumije ili neće razumjeti što nam EU zapravo poručuje, odnosno na koji način ona nastoji funkcionirati upravo zato da se sutra, iako to zloguko proriče Anto Kovačević, ne bi raspala. I to je najtragičnija spoznaja provedene rasprave. Zalud se kriti iza 84 posto građana koji su za proglašenje gospodarskog pojasa i koji su upravo »preparirani« ovakvim i sličnim »raspravama«. Jednostavno, EU ide svojim putem, a Hrvatsku njeni »lideri« vode drugamo.