Ako postoji i minimalna šansa da stvari krenu naopako, svakako će krenuti naopako, glasi po prilici čuveni Murphyev zakon, kojemu je izgleda Hrvatska »politički sponzor« i promicatelj. Potvrđuje se to i na primjeru proširenja jurisdikcije na Jadranu. Prije nekoliko mjeseci Pandorina kutija je otškrinuta, jer se nakon deset godina netko sjetio da treba po svaku cijenu dokazivati suverena prava na moru, i nije bilo šanse da se to ne pretvori u još jednu havariju hrvatskog broda s izvjesnom sudbinom: gubitkom kredibiliteta u krugovima EU.

Sami pali, sami se i ubili, poručuje nam iz Rima politička elita EU okupljena da započne dug i tegoban put tesanja europskog Ustava. Za one koji još uvijek ne shvaćaju u čemu je problem, zdvajajući nad činjenicom da EU »brani« Hrvatskoj nešto što je sukladno međunarodnom pravu, valja ponoviti. O političkom umijeću je riječ. Pa i onda kada je jasno da, primjerice, Talijani i Slovenci imaju svoj interes »kočiti« Hrvatsku, ona se ne može ponašati kao autist. A to znači uletjeti u priču o gospodarskom ili ribolovno-ekološkom pojasu, svejedno, diplomatski i politički nepripremljeno, »zaboravljajući« da zemlje članice EU mogu aspirantima na članstvo uvijek mahati europskom zastavom i političkim pravilima koja preferiraju dijalog i suradnju umjesto inzistiranja na nacionalnoj suverenosti.

Sada i ministar Pankretić priznaje da je slovenska diplomacija nadjačala Hrvatsku, a kako su se u sve to uključili i Talijani vukući za sobom »europsko nasljeđe«, ostali smo na čistini. To što su Slovenci zbog svojih interesa nastojali eskivirati dijalog o temi gospodarskoj pojasa nije alibi za hrvatsku politiku. Postojao je čitav niz načina da ih se »pritisne uza zid«, što je mogao uočiti svatko tko je znao protumačiti reakcije iz Bruxellesa na prve Rupelove izjave, u vrijeme dok nam je i službena Italija bila naklonjenija. No, »netko« je procijenio da treba igrati »va bank«, napokon izbori su blizu, i tu smo gdje smo. Iz situacije političko-diplomatske inicijative došli smo u poziciju obrane, i to nejaki na svim bojišnicama.

Kako, naravnom, nevolja nikada ne dolazi sama, na ovu »novu« nevolju samo se naslonila »stara« zvana slučaj Gotovina, ili diplomatskim rječnikom rečeno suradnja Hrvatske s Haškim tribunalom. I tu je posljednjih godina izgubljena desetina diplomatskih i političkih bitaka. Sada, očekujući glavnu hašku tužiteljicu Carlu del Ponte, koju sam Murphy »šalje« da nam stavi soli na živu ranu, nema druge nego se nadati čudu. Vjerovati u špekulaciju da će se general Gotovina danas predati ili biti uhićen, čime će glavni dio hrvatskih europskih muka biti okončan.

Zar smo došli dotle da sudbina čitave nacije zavisi od »spektakularnih obrata« ravnih znanstvenoj fantastici? Zar je vlast od ljeta 2001. godine doista učinila sve što je mogla da riješi slučaj Gotovina, pa i na druge načine pokaže koliko je »privržena« suradnji s Haškim sudom? Zar nije bilo prostora za političke i diplomatske akcije koje bi, bez međusobnog optuživanja Zagreba i Haaga, dale odgovor na pitanje gdje se doista nalazi Gotovina i kako ga, sa ili bez njegove privole, osobno suočiti s Haškim sudom gdje bi mogao legalno braniti svoju poziciju a Hrvatska biti oslobođena »krimena« nedovoljne suradnje s Haagom?

Danas je Svjetski dan stanovanja. Danas će Carla del Ponte »stanovati« u Zagrebu. No, zna li itko gdje stanuje general Gotovina, gdje hrvatska vlast i oporba, a gdje Europska unija?