Škripac se i dalje steže, ma koliko se tko zanosio navodnim »ublažavanjem tona«: međunarodna zajednica očekuje od Vlade da uhiti i izruči generala Gotovinu. To zahtijeva ozbiljnu obavještajno-policijsku akciju – ali ova zemlja naprosto nema instrumente da takvo što organizira i pokrene. Porazan je podatak da su to priznali i premijer Račan i predsjednik Mesić. A najporazniji – da se zbog svega toga nitko ne uzrujava, jer je odavna postalo posve normalno.

»Tajne službe propustile su obaviti posao u trenutku kada je došao poziv za saslušanje generala Gotovine, jer su tad nad njim trebale uspostaviti nadzor«, izjavio je poslije razgovora s Carlom del Ponte predsjednik Mesić, dodajući kako te službe »moraju poboljšati rad i doznati gdje je general ako Hrvatska želi nastaviti put u Europu«. Time je predsjednik, možda i nehotice, priznao poraz: da Haag uistinu nema razloga vjerovati Hrvatskoj; da tajne službe ni danas ne rade kako valja, pa moraju »poboljšati rad«; i naposljetku – da su te službe postale možda i jedina prepreka daljnjem napretku zemlje.

Tko je za to odgovoran? Predsjednik i premijer. Nakon što se nisu zabrinuli kad je još na početku Ozren Žunec pobjegao glavom bez obzira, njih dvojica mjesecima su ironizirali zakon ne uspijevajući pronaći pouzdane šefove novoustrojenih službi. A onda su povukli nemušt potez: na ta mjesta imenovali ljude s ružnim hadezeovskim repovima. Zašto, nisu objasnili, prebacujući tu obvezu jedan drugome, i nadajući se valjda da će stvar proraditi sama od sebe. Ali nije; i sad kad je kasno, više nitko ne zna kako popraviti štetu. I zato, kad premijer moli da ne kažnjavaju Hrvatsku jer »ne može uhititi Gotovinu«, to zvuči kao da govori zaboravljivcima koji ne pamte duže od deset minuta.