Kako (udarom na potrošnju ili uz novi reprogram) i čime (zaokretom u ekonomskoj i tečajnoj politici ili rasprodajom preostale imovine) u iduće četiri godine vratiti dospjele anuitete? To će biti najvažnije pitanje skore predizborne kampanje

Nakon što je HNB objavila najnovije stanje vanjske zaduženosti zemlje, s pregledom dospijeća otplatnih obroka u iduće četiri godine, pitanje svih pitanja u skoroj predizbornoj kampanji glasi: kako i čime do 2007. godine vratiti 11 milijardi dolara dospijevajućeg inozemnog duga. To pitanje je krajnje dramatično, jer je riječ o iznosu jednakom polovini očekivanog hrvatskog bruto-proizvoda u 2003., i o krunskoj okolnosti, da će baš u toj 2003. hrvatski vanjski dug dostići alarmantan iznos od gotovo 22 milijarde dolara, ravan jednogodišnjem BDP-u!

Prema zadnjoj snimci HNB-a, dogodine za otplatu dospijeva glavnica u iznosu od 2,4 milijarde dolara s pripadajućim kamatama od 726 milijuna USD, a godinu poslije iznos glavnice od 2,272 milijarde dolara s kamatama od 610 milijuna, te 2006. glavnica od 2,5 milijarde i kamate od 484 milijuna, a 2007. glavnica od 1,650 milijardi uz kamate od 372 milijuna dolara.

Kad Hrvatska, zbog već dosegnute previsoke vanjske zaduženosti, u iduće četiri godine u svijetu ne bi pozajmila ni jedan dolar, i kad – ako ne misli biti trećerazredna kolonija zapadnoga kapitala – ne bi dalje rasprodavala preostale najkvalitetnije komade gospodarskoga potencijala u nafti, energetici, poljoprivredi, turizmu i brodogradnji, tada bi (radi uredne otplate dospjelih vanjskih dugova) morala smanjiti ukupnu potrošnju (i plaće, i mirovine, i investicije, i proračunske izdatke) za najmanje 12 posto!

Da takav izlaz predloži Račanova ekipa već u prvim projekcijama državnog proračuna i ekonomske politike za 2004., sigurno bi izgubila iduće izbore. No, da takav zaokret ponudi nova vlada, svejedno već hoće li biti sastavljena od stranaka sadašnje vladajuće koalicije ili aktualnog oporbenoga bloka, suočila bi se već na startu s masovnim štrajkovima, prosvjedima svih vrsta, javnim neredom i financijskim kaosom. Dakle, izlaz će se u bilo kojoj od političkih varijanti tražiti u nekoj trećoj, socijalno održivoj, i po mnogo čemu gotovo čudotvornoj formuli.

Postoji u svijetu i danas znatan broj zemalja, osobito među zapadnim razvijenima i među istočnoazijskim tigrovima, koje se ne uzbuđuju ni zbog toga što im je ukupni vanjski dug i za 20-30 posto veći od ukupnog jednogodišnjeg BDP-a. Ali, sve takve zemlje imaju snažnu, modernu industrijsku ponudu i dinamičan izvoz robe i usluga, pa gotovo bez iznimke i veći izvoz od uvoza. U prijevodu, zadužuju se da bi jačale svoju izvoznu ponudu, kojom poslije, bez socijalnih i financijskih potresa, uredno vraćaju dospjele dugove. Hrvatska, nažalost, još nije takav slučaj.

Hrvatska se prezadužuje unazad samo dvije godine. Još početkom 2000. dug je iznosio svega 10 milijardi dolara ili više nego upola manje nego danas. Tijekom 2001. povećao se samo za 262 milijuna USD, ali zato u 2002. za četiri milijarde i ove godine za 5,5 milijardi dolara. U skoku vanjske zaduženosti sa 10 na 21,5 milijardu dolara značajne tri milijarde USD su statistički privid: Hrvatska se pretežno zaduživala u sve skupljim eurima, dok se statistika vanjskog duga vodi u sve jeftinijim dolarima, pa ukupan iznos vanjskog duga raste i za dio koji je rezultat povećane protuvrijednosti eura u dolarima. Ali, problem je u golemom »ostatku« duga, u tom realnom povećanju za osam i po milijardi dolara, koje su pretežno uložene u financiranje državne potrošnje, u uvoz automobila i svakovrsne robe široke potrošnje, te u mrežu autocesta (koje koristi donose tek na dulju stazu), a ne u – izvoz robe i usluga, koji jedini može jamčiti urednu otplatu vanjskoga duga.

Stoga će u iduće četiri godine Vlada (tko god da u njoj bude) morati naći neku sretnu kombinaciju novog zaduživanja radi otplate dospjelih zajmova (barem u iznosu od sedam milijardi dolara!), umjerene prodaje preostale državne imovine (ne sve, ne kao rasprodaje) i što snažnijeg poticanja reindustrijalizacije i nove izvozne ponude (osobito na balkanskom tržištu). Vlada u toj neizvjesnoj kombinatorici, nažalost, ne može računati na podršku ovdašnjih stranih banaka (jer, njih ne zanima izvoz, nego uvoz), nego najviše na novac iz proračuna i zajmova Svjetske i Evropske banke, te HBOR-a. U toj alkemijskoj recepturi spasa, poput začina, morat će stajati i fleksibilnija politika tečaja, i smanjivanje realnih plaća i mirovina, do socijalno podnošljive razine.