Dan neovisnosti je za nama. Već jutros valja zaboraviti prigodničarstvo i pokazati da se Hrvatska doista, kako je to nekidan rekao premijer Ivica Račan, »s novim tisućljećem konačno opredijelila za izgradnju vladavine prava, demokratskog društva, poštivanje ljudskih prava i obnovu na temeljima tržišnog gospodarstva«, i kao takva željna udruživanja s drugim također neovisnim državama u Europsku uniju.

Poslije tjedna događanja koje bi vjerojatno najradije bio prespavao, Račan danas u Bruxelles dolazi ranjen. General Gotovina je još na slobodi, bura oko ribolovno-ekološke zone (gospodarskog pojasa) nije se stišala, štoviše Italija i Slovenija spremaju kontraofenzivu. Treba se pojaviti pred Romanom Prodijem, istim onim Prodijem koji mu je pisao pismo da pazi što radi i koji će kao predsjednik Europske komisije biti taj koji će potpisati njeno mišljenje s ocjenom stanja i mogućnostima Hrvatske za ispunjavanje uvjeta za članstvo na proljeće sljedeće godine.

Upitnik kojeg nosi Račan, o kojem se mjesecima raspravljalo kao o ključu našeg prijema u EU i u čiju su izradu utrošeni sati i sati mukotrpnog rada, sada se doima kao marginalni dokument (iako, naravno, u stvarnosti nije tako) od kojeg tako malo zavisi. Druge su stvari u ovom trenutku presudnije od odgovora na Upitnik, pa bila njihova kvaliteta, kako kaže ministar Mimica, bliža petici nego dvojci. Presudnije čak i od gospodarskih kriterija, o čemu zbore neki »upućeni« zastupnici zaboravljajući da prema stanju gospodarstva, primjerice, Letonija sigurno ne bi postala nova članica EU. Riječ je, dakako, o političkim kriterijima, na što su nas mnogi iz EU i država članica odavno upozoravali i u trenucima naše euforije, i našim recentnim spoticanjima o njih.

Svejedno, hrvatski premijer i dalje je optimist. Tvrdi da smo učinili sve da raščistimo nesporazume na putu europskog ustrojavanja Hrvatske, »uvjereni da pravedna Europa, ona velika Europa strogih ali jedinstvenih pravila i poštenih mjerila, treba i malu Hrvatsku da bi bila potpuna«. Treba, svakako, ali sve u svoje vrijeme. Prije nego li EU kaže svoje konačno »da«, treba se suočiti s »europskim strašnim sudom«, proći sve njegove »rasprave« i izdržati sve »presude«, počevši od danas pa do unedogled.

Američki veleposlanik za pitanja ratnih zločina Pierre Richard Prosper bio je izričit. Njegova vlada, koja nema razloga vjerovati da je odbjegli general Gotovina izvan Hrvatske i koja od hrvatske vlade očekuje da riješi to pitanje, pripravna je podržati »oštre mjere« protiv Hrvatske zatraži li to glavna tužiteljica Haškog tribunala, dodajući da bi se zaoštravanje američkog stajališta prema Hrvatskoj negativno odrazilo i na napore Hrvatske za priključenje Europskoj uniji. Drugim riječima, nema nam ništa od skorog »prosperiteta«, kazuje Prosper, ako uspješno ne prijeđemo Gotovinin »most« (Ponte).

Ekonomist dr. Željko Lovrinčević tvrdi da »poljubiti vrata EU ne bi bio smak svijeta«. U pravu je. Ekonomske integracije idu svojim tokom. Ne bi, isto tako, bio smak svijeta ni kada ne bi u EU bili primljeni 2007. godine nego nešto kasnije, jer ćemo imati vremena za sve vrste nužnih prilagodbi. Ali, samo usporavanje procesa hrvatskog približavanja EU, što će se nesumnjivo dogoditi budemo li imali reperkusija zbog slučaja Gotovina i ostalih naših »tvrdoglavljena« s međunarodnom zajednicom, sigurno će se negativno odraziti i na našu unutarnju politiku i na provedbu svih reformi o kojima toliko pričamo. I zato je 9. listopad važan, kao i ono što će se događati poslije njega.