Euforična Hrvatska dočekala je 9. listopada 2003. u stanju dramatične nacionalne napetosti, kao svoj sudbinski "dan D" u kojemu se rješava pitanje eurobudućnosti. Predsjednik Vlade Ivica Račan u Bruxellesu predaje šefu Europske komisije Romanu Prodiju hrvatske odgovore na 4560 pitanja iz tzv. upitnika kojima se službeno kandidiramo za EU. Istodobno, u New Yorku, pred Vijećem sigurnosti UN-a glavna tužiteljica Haaškog tribunala Carla del Ponte rezimira u svome izvješću jednogodišnji rad hrvatske Vlade u suradnji s ICTY-jem.

I dok Račan, poput "odlikaša" koji je temeljito "naštrebao" gradivo, pred Europsku komisiju izlazi nadajući se prije petici negoli dvojki (Mimica), optimizam mu ozbiljno ugrožava iščekivanje ocjene iz SAD-a, odakle, nota bene, stižu najave još snažnijeg političkog pritiska na Hrvatsku zbog neriješenog slučaja generala Gotovine. Međunarodna zajednica posve je sinkronizirala svoj stav uoči 9. listopada, pa je s europskih (Javier Solana, Romano Prodi) i američkih (Pierre Richard Prosper) adresa harmonizirano stajalište da bez izručenja odbjegloga generala Haagu nema Hrvatskoj ulaznice za EU. Američki veleposlanik za ratne zločine Pierre Richard Prosper najavljuje ponudu od pet milijuna dolara za vjerodostojnu informaciju koja bi rezultirala uhićenjem haaškog bjegunca Gotovine, a informatoru jamči apsolutnu zaštitu identiteta i zbrinjavanje u bilo kojem dijelu svijeta, pa i SAD-u. Hrvatska se tako našla u političkom "pretis-loncu" uoči izbora.

Aktualno ozračje dobrim je dijelom generirala aktualna nomenklatura svojom kolebljivošću i kalkulantskom politikom, gdje spada i proglašenje eko-ribolovnog pojasa u "nevrijeme", kojom je nerijetko kupovala domaći mir plaćajući ga rastom inozemnog nepovjerenja. Ključni problem ovdašnjeg establishmenta je birokratski mentalitet koji se predominantno uzdao u formalnu kooperativnost Vlade s Haaškim sudom i ispisivanje upitnika u zadanim rokovima, zanemarujući pragmatske efekte suradnje na koje se nerijetko gledalo s figom u džepu. Tek nakon zadnjeg posjeta Carle del Ponte Zagrebu, Račan će korigirati hrvatsko kategorično stajalište (Gotovina nije u Hrvatskoj!) u izjavu kako Vlada ne zna gdje je Gotovina. No, ako čelnik HSP-a Ante Đapić premijeru odaje priznanje zbog politike u slučaju Gotovine, zar to ne implicira opravdanost međunarodne percepcije da hrvatska vlast nije spremna izručiti generala? Ergo, u slučaju nepovoljne ocjene nema drame nakon 9. listopada, tek mogući porast euroskepticizma u Hrvata, što i nije toliko tragično, koliko analogni izolacionizam koji bi nas mogao voziti u rikverc.