Očekivanja da smo u Vijeću za nadzor sigurnosnih službi dobili supertijelo koje će u potpunosti zauzdati tajne službe u praksi su teško ostvariva / Nigdje u svijetu nije moguće lako sjesti svojim »špijunima« za vrat, zbog karaktera i prirode posla tih organizacija

Hrvatski sabor, neposredno prije raspuštanja i parlamentarnih izbora, konačno je odradio ono što je trebao odavno napraviti: saborski klubovi potvrdili su imenovanje Vijeća za nadzor sigurnosnih službi koje je predložio saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Tako se i Hrvatska priključila državama koje ne žele ostati samo na riječima kada je u pitanju civilni nadzor vlastitih tajnih službi. U tom smislu su i Sabor i Odbor za unutarnju politiku napravili dobar posao. Izvana nas, barem zbog toga, više neće pritiskati, a dio hrvatske javnosti vjerojatno će mirnije spavati u uvjerenju da ih domaće tajne službe više neće motriti kao dosad.

No, stvari treba promatrati realno. Očekivanja da smo dobili supertijelo koje će u potpunosti zauzdati tajne službe u praksi su teško ostvariva. Jer, nigdje u svijetu nije moguće lako sjesti svojim »špijunima« za vrat. Jednostavno zbog karaktera i prirode posla tih organizacija. To su stručne institucije koje ne vole dvije stvari: da ih vlada drži na kratkoj uzici i da ih – »njih koji nadziru sve ostale« – kontrolira netko izvana, često na krajnje birokratski i formalan način. U obavještajnim službama je kao i u policiji: vlastito prljavo rublje prvo se pere tiho, bez skandala, s vlastitom unutarnjom kontrolom.

Vanjski utjecaj i bilo kakva propitkivanja parlamenta nastoje se svakako izbjeći, ne samo zbog vlastite karijere nego i nužnog čuvanja neke državne tajne za koju obično zna još samo šef države, premijer i resorni ministar.

U složenim obavještajnim i protuobavještajnim operacijama suvremene tajne službe demokratskih država ponekad zbog nekog hitnog slučaja (koji zaista ugrožava nacionalnu sigurnost) prelaze granice dopustivog djelovanja i krše ljudska prava onih koji fizički napadaju njihovu državu. Direktori tajnih službi takve stvari obično vole zakopati pet metara pod zemlju, a od vlade očekuju samo pohvale zbog vidljivih rezultata u borbi protiv terorizma, krupnog domaćeg kriminala, velikih korupcionaških afera i sl.

No, takvu uspješnu metodu prikrivanja mogu provesti samo obavještajne i sigurnosne službe koje održavaju iznimnu unutarnju disciplinu i koje imaju veliko iskustvo u raspravama s parlamentarnim nadzornim tijelima.

Tako u SAD-u senatska nadzorna tijela koja prate rad američkih obavještajnih službi mogu povremeno dokazati pokoju nepravilnost. No, rijetko se »duboko kopa«. I zbog toga što lopata vrlo brzo može lupiti o kakav kostur za koji je bolje da nikada ne bude otkopan. Uzmimo primjer CIA-e. Nerazjašnjenih afera iz njezina mračnog doba (od pedesetih godina prošlog stoljeća i razdoblja hladnog rata pa do pada SSSR-a) ima toliko da bi njihovo javno pojašnjavanje srušilo tu iznimno aktivnu obavještajnu agenciju.

»Operacija artičoka« jedan je od takvih primjera. Nikada nije objašnjeno zašto se biokemičar Frank Olson (vođa projekta »Artičoka« od 1951. godine i suradnik CIA-e) odjednom 1953. godine bacio kroz (zatvoreni) hotelski prozor u New Yorku. Iako je malo tko povjerovao u to da se sam ubio (osobito na tako čudan način) događaj je zataškan zbog »visokog prioriteta nacionalne sigurnosti«. Frank Olson je, naime, u SAD-u i okupiranoj Njemačkoj aktivno sudjelovao u praktičnoj primjeni »seruma istine«, raznih metoda »pranja mozga« i korištenju LSD-a i drugih halucinogenih droga kad se ispitivalo sumnjivce (prebjege, dvostruke ili trostruke agente, ratne zarobljenike, slučajno otkrivene špijune i sl.).

Tajna o Franku Olsonu čuvana je do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća. Tada su, kako bi se smirila uznemirena američka javnost (»Operacija artičoka« stigla je konačno i pred Senat), savjetnici za sigurnost u Bijeloj kući – Donald Rumsfeld i Dick Chenney – nagovorili tadašnjeg predsjednika SAD-a Geralda Forda da se ispriča obitelji Olson.

Na tomu je sve završilo. Obitelj je bila djelomice zadovoljena (uoči izbora su joj zatvorena usta), a senatski odbor za nadzor tajnih službi ostao je u zraku. Danas, ni Rumsfeldu niti Chenneyju ne pada na pamet da s mjesta ministra obrane, odnosno potpredsjednika SAD-a, ponovo otvaraju stari dosje i kopaju po »artičokama«, jer bi se javnost u Americi, ali i svijetu opravdano zapitala: »Pa dobro, poduzimate prave ratove protiv drugih, rušite režime koji vam nisu po volji, a za vlastite biokemijske prljavštine tvrdite ili da nikada nisu postojale ili da moraju ostati strogo čuvana državna tajna«.

Na sreću, naše Vijeće za nadzor sigurnosnih službi neće se morati baviti tajnama takvog kalibra. I kao što je točno da hrvatska obavještajno-sigurnosna zajednica nije skupina »nitkova niskih pobuda« (kako se o njoj uporno svojedobno pisalo u dijelu domaćeg tiska), isto tako, sadašnji šefovi i čelni ljudi naših civilnih i vojnih obavještajnih i protuobavještajnih agencija morat će se naviknuti da ih češće propitkuju. Među njima najveći teorijski uvid u obavještajno područje ima svakako predsjednik Vijeća Vlatko Cvrtila koji zaslužuje puno profesionalno poštovanje.

Pred njegovom ozbiljnošću i temeljitošću neće moći vrdati ni jedan ma kako iskusan profesionalni obavještajac koji dolazi iz profesije u kojoj se stvara posebna klasa državnih službenika. Problem s njima je u tomu što oni doista smatraju da su svi izvan njihove struke glupi osim njih (osobito »nestručni i površni civili«). U suštini oni potajno priželjkuju isto ono što i njihovi kolege širom svijeta – da nadzor parlamenta (Sabora) bude samo paradna kontrola i ništa više.

Stoga Vijeće za nadzor hrvatskih sigurnosnih službi, namjerava li biti učinkovito na duže staze, prvo treba čvrsto stati na noge i izboriti se za autoritet kod onih koje nadzire, te biti fleksibilno u vlastitom profiliranju kad je riječ o velikim očekivanjima javnosti. Jer, svaka zamišljena i propisana procedura može biti savršena, ali ono što nije savršeno su – ljudi.