O tome je li Carla del Ponte u Izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a bila »u granicama očekivanja« ili je, pak, »jedno govorila prije nekoliko dana u Zagrebu a drugo u New Yorku«, posve je bespredmetno. Bila je, dakako, »tvrđa« nego što se dalo naslutiti iz njene izjave za javnost poslije susreta s premijerom Ivicom Račanom, ali je u njenom Izvještaju još uvijek dovoljno prostora da se politika izjasni prema svom nahođenju. Drugim riječima, ponavljajući mnogo toga što smo dosad već čuli, Del Ponte nije Hrvatsku stavila pred zid, izričito je i oštro osudila i time ne dopuštajući državama koje će shodno njenom Izvještaju zauzimati stajališta o politici naše zemlje veći manevarski prostor.

Sjetimo li se onoga što je Romano Prodi u četvrtak navečer rekao Račanu, naime da nije ključno da li je Hrvatska uhitila generala Gotovinu ili ne, nego surađuje li s haškim tribunalom čineći doista sve što bi trebala, jedna rečenica glavne haške tužiteljice doista može hrvatskom premijeru dati temelja za optimizam. U njoj Del Ponte tvrdi da se usuglasila s hrvatskom vladom da rade zajedno kako bi locirali i uhitili Gotovinu i da je u tom smislu primila njena čvrsta uvjeravanja. Upravo bi ta rečenica mogla predstavljati odškrinuta vrata za podršku Hrvatskoj ministara vanjskih poslova Europske unije, kada u ponedjeljak u Luksemburgu budu, između ostalog, raspravljali o točki dnevnog reda posvećenoj »zapadnom Balkanu«, pa tako i suradnji zemalja bivše Jugoslavije s Haškim tribunalom.

Druga dobra vijest prije luksemburškog EU sastanka jest talijanski pristanak da se »jadranski slučaj«, odnosno hrvatsko proglašenje ribolovno-ekološke zone, stavi ad acta. Italija je time prihvatila hrvatski poziv na dijalog i suradnju, ne pristajući da sa Slovenijom započne »jadranski rat« protiv Hrvatske. Time se otpale nade dijela slovenskih političkih krugova da će se Europska unija dati uvući u jadranske razmirice, te u Luksemburgu u posebnoj deklaraciji osuditi hrvatsko ponašanje, o čemu su neki slovenski mediji proteklih dana govorili kao o gotovoj stvari. Hrvatski će slučaj »ribolovno-ekološke samovolje«, doduše biti spomenut, ali marginalno u vidu upozorenja kako se članice EU i one zemlje koje to kane postati ne bi smjele ponašati.

Bude li, dakle, u ponedjeljak u Luksemburgu Hrvatska u oba slučaja (Haški sud i Jadran) doista prošla bez vidljivih ogrebotina, s laganim upozorenjima koji ipak valoriziraju njen napredak u procesu približavanja Europskoj uniji, naša bi politika konačno trebala nešto naučiti. Prije svega o europskom pristupu rješavanju problema, koji ne trpi »denunciranje« susjeda i čekanje prve prilike za sukob zbog čega, primjerice, službena Slovenija nije bila »nagrađena« bespogovornim svrstavanjem EU na njenu stranu a čemu se nadala.

Drugo, europsko tretiranje oba ova slučaju, u kojima je Hrvatska trenutno u prvom planu, govore o tome da Europska unija želi još jednom Hrvatsku staviti na kušnju da dokaže odanost principima na kojima se temelji EU. Dobiva, stoga, novu priliku za demonstraciju spremnosti na dijalog i privrženosti suradnji s partnerima u susjedstvu i Europskoj uniji. Hrvatska, poručuje Bruxelles, u slučaju Gotovina i ostalim segmentima suradnje s Haškim tribunalom treba i u buduće djelom pokazati da je voljna izvršavati svoje međunarodne obaveze, a kada je riječ o Jadranu, imat će priliku pokazati da dogovor sa susjedima i nakon proglašenja ribolovno-ekološke zone nije samo »verbalni delikt« kojim se tijelima EU samo žele zamazati oči nego opredjeljenje u kojeg duboko vjeruje.