Haaški bjegunac Gotovina nije jedini problem ove države. Kad se međunarodna zajednica do kraja uvjeri da vladajuća ekipa bez zadrške pristupa izvršavanju sudskog naloga za uhićenjem, vidjet će se da Gotovina nije ni najveći problem, kao što se pod utiskom događaja iz prošlog tjedan možda čini. Na domaćoj političkoj sceni među prvima je to jasno artikulirala šefica HNS-a Vesna Pusić prošlog tjedna u jednoj televizijskoj emisiji, a racionalan okvir cijelog tog slučaja odaslan je i s bruxelleske političke pozornice, odakle je poručeno: nije najvažnije da Gotovina bude u Haagu, nego da Hrvatska ostvari punu suradnju sa Sudom. Namjera toga pristupa nije relativiziranje hrvatske obaveze da postupi po nalogu Haaškog suda, nego da upozori koliko je štetno pretjerivati s jednom a zanemariti ostale teme. Na putu u EU Hrvatska će se susretati s kojekakvim teškoćama, pogotovo kad počnu pregovori o punopravnom članstvu i bude li se od svakog problema pravila nacionalna arena, to će iscrpljivati i političare i naciju. Političari su tu da rješavaju takve probleme, po mogućnosti u što kraćem roku, i uz što manje buke. Jednostavno, to im je posao.

Upravo je slučaj Gotovina detektirao problem kojim su se političari dosad puno manje bavili nego njim samim, a za funkcioniranje države još je važniji. Prvo je Carla del Ponte krajem kolovoza u jednom neformalnom dokumentu iznijela ocjenu da hrvatska vlast nema potpuni nadzor nad tajnim službama. Prošli tjedan u jednom javnom nastupu neizravno je to priznao i premijer Ivica Račan. Izjavio je kako nema sumnje da su i dijelovi naših tajnih službi sudjelovali u postupcima koji su naštetili Hrvatskoj, odnosno u svojevrsnom pomaganju Gotovini da izbjegne pojavljivanje pred Haaškim sudom. Početkom prošlog tjedna, vezano uz istu temu, Račan je apostrofirao i odgovornost bivših pripadnika tajnih službi, koji, kako je rekao, i dalje djeluju, nude svoje usluge, te ostaju prisutni i "preko medija". Od oko dvije tisuće obavještajaca "koji više ne rade", kako je tom prilikom rekao premijer, neki su preselili u obavještajno podzemlje, u poziciju s koje mogu napraviti velike "nadzemne" štete. U urednoj državi takvo što moguće je samo na razini incidenta, a ne kao opća pojava.

Tim priznanjem Račan je ujedno priznao da u svojem mandatu nije uspio postići da tajne službe rade dobro, zakonito i koordinirano. Jer da tako rade, ne bi dopustile da ih ometa konkurencija iz obavještajnog podzemlja, odnosno da skliznu u poslove štetne za interese svih onih građana Hrvatske koji nisu u bijegu, a takvih je oko 4,5 milijuna.