Unatoč izričitoj tvrdnji predsjednika države Stjepana Mesića da haški optuženik Ante Gotovina nije u Hrvatskoj, ponovno se pojavljuju izvori koji govore suprotno. Štoviše, upoznaju nas sa zdravstvenim stanjem odbjeglog generala, navodeći i njegove namjere. Mesić se pritom poziva na obavještajne službe, koje spadaju u njegove ovlasti, a neimenovani viši državni dužnosnik svojom izjavom sve to baca u vodu, dovodeći u pitanje Mesićevu vjerodostojnost. Tako se nastavlja trakavica oko lociranja generala Gotovine, od čijeg je »premijernog« prikazivanja prošlo eto već 116 tjedana, a da se gotovo nismo pomakli s mjesta.

Tko tu sve kome sapuna dasku, tko raspolaže s točnim podacima a tko opstruira generalovo privođenje pravdi, tko je tu mačka a tko miš, pitanja su na koja suvisle odgovore ne bi mogli dati ni udružene snage majstora špijunskih zapleta poput Le Carrea, Roberta Ludluma i Johna Grishama (radi glamuroznosti još pojačanih ocem Jamesa Bonda Ianom Flemingom). Ipak su oni rođeni na Zapadu gdje i u »igrama bez pravila« postoje neka pravila, dok »istočno od raja« očito postoje drugi »zakoni«, u kojima se »podrazumjeva« da nema nikakve kontradiktornosti između verbalnog zalaganja za pravnu državu i njenog praktičnog ignoriranja, između bukačkog patriotizma i sitno političkog demonstriranja paralelizma vlasti.

Rašomonijada oko Gotovine pokazuje da mnogi u Hrvatskoj ne razumiju o čemu zapravo godinama govori glavna haška tužiteljica Carla del Ponte, niti im je do ušiju doprlo ono o čemu je u protekli četvrtak govorio predsjednik Europske komisije Romano Prodi. Gluhima valja ponoviti, makar i skicirano: za Hrvatsku nije problem što je Gotovina na slobodi, za Hrvatsku je problem što međunarodnoj zajednici trebaju vjerodostojne garancije da je hrvatska vlast doista učinila sve da ispoštuje svoje obaveze prema Haškom tribunalu i u punoj mjeri surađuje s njim. Uključujući tu, dakako, i stvarnu namjeru da locira i uhiti generala koji se sam ne želi predati.

Utoliko je i dalje aktualno pitanje je li Gotovina u Hrvatskoj ili nije, utoliko se cijeli problem, izričitom tvrdnjom bez opipljivih dokaza da on nije u Hrvatskoj, ne može svesti na olako prebacivanje odgovornosti na međunarodnu zajednicu, odnosno neke druge države i međunarodne institucije. Mnogo je toga, očito, trulo u labirintima vlasti i njenih tijela da se ne zna tko pije ali se zato pouzdano zna tko plaća. Upravo je to ono zbog čega nam međunarodna zajednica visi za vratom, a Carla del Ponte »spušta« da se ozbiljnost pristupa cjelokupne vlasti suradnji s Haagom pojačava kada počnu pritiskati međunarodni rokovi do kojih nam je stalo (primjerice, kandidatura za EU).

Kada se danas u Luksemburgu budu sastali ministri vanjskih poslova sadašnjih i skorašnjih članica Europske unije i raspravljali, zajedno s glavnom haškom tužiteljicom, o suradnji država jugoistočne Europe s Haškim tribunalom, na vagu će staviti baš vjerodostojnost vlasti tih zemalja u ispunjavanju njihovih obaveza. I tvrdnjama prvih ljudi države da Gotovina nije u Hrvatskoj, suprostaviti one koje govore drukčije, kao u slučaju »visokog državnog dužnosnika«. A u tom »kreševu« argumenata i »argumenata« vrlo je tanka crta, s čije je jedne strane put prema EU a s druge sporedni kolosjek na kojem će se do daljnjega morati čekati.