Vijeće ministara Europske unije poslušalo je savjet glavne haške tužiteljice Carle del Ponte da pojača pritisak na zemlje zapadnog Balkana u pogledu suradnje s Haškim tribunalom. Nisu pale teške riječi, države izrijekom nisu spomenute, pa ni one koje su dobile puno lošiju ocjenu u Izvještaju Carle del Ponte nego Hrvatska, ali u zaključcima jučerašnjeg skupa ministara vanjskih poslova sadašnjih i budućih članica EU u Luksemburgu prevladava »ukor« koji opominje.

Rečenice u kojima se spominje riječ »zabrinutost« i u kojima Vijeće »poziva« zemlje u jugoistočnoj Europi na poboljšanje odnosa s Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, sugeriraju da je vladajućim garniturama u regiji zadnji čas da se opamete i da ne sjede na ušima dok ih se upozorava na propuste i usmjerava ka standardima koje moraju poštovati žele li u europsko društvo.

Drugim riječima, za sada neće biti sankcija, pa ni za Hrvatsku koja bi, da se stvar nastavila razvijati u tom smjeru mogla objektivno najviše izgubiti. Jedina je istaknula kandidaturu za Europsku uniju, otpremila u Bruxelles odgovore na Upitnik Europske komisije i sa zebnjom očekuje sljedeće proljeće kada ćemo nešto više znati o tome koliko smo blizu ili daleko od željenog cilja. Ali, »monitoring« Europske unije i svake njene članice, a pogotovo onih koje još u vlastitim parlamentima nisu ratificirale Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Hrvatske i EU, se nastavlja. I za Hrvatsku neće biti mira dok u odnosima s Haškim sudom ne nastupi razdoblje »harmonije i sreće«. A to se svakako neće dogoditi prije negoli se general Gotovina suoči sa Sudom, i prije negoli hrvatska vlast, najvjerojatnije ona sljedeća ma kakve boje bila, bude položila ispit suradnje s Haagom kada stignu nove optužnice.

Hrvatska je u Luksemburgu »dobro« prošla i kada je riječ o ekološkoj-ribolovnoj zoni. Žaljenje zbog odluke Sabora, koja se međunarodnopravno ne dovodi u pitanje, pretočeno je u poziv Hrvatskoj na hitan nastavak konstruktivnog dijaloga sa susjedima. Riječ »hitan« ovdje svatko iole politički pismen mora protumačiti kao svojevrsni ultimatum. Ili će se, dakle, Hrvatska sa susjedima dogovoriti što i kako s cijelim Jadranom ili će ostati u europskoj magarećoj klupi, pa makar bila ispunjena blaženim uživanjem u suverenosti.

Dakle, luksemburški skup je onima koji imaju oči i uši nacrtao i objasnio kako stojimo i što nam je činiti. Znak opće opasnosti je doduše prošao, ali mirnog sna i dalje nema. No, to vitlanje batinom i mrkvom bez »završnog udarca« u ovom trenutku ipak ima blagotvoran učinak. Ako ništa drugo, svi politički akteri mogu ući u predizbornu utakmicu lišeni katastrofičnih zlih slutnji oko europske sudbine Hrvatske, što bi, bez daljnjega samo dodatno stvorilo politički košmar i pojačalo međustranačke optužbe, te potom, naravno, potpuno izbezumilo biračko tijelo.

S ovakvim razvojem događaja prvenstveno mogu biti zadovoljne stranke aktualne vladajuće koalicije. Da je Europska unija »nagazila« Hrvatsku svom svojom snagom umjesto što joj je dala nadu, pa i uz prijekore, opozicija bi praktički već bila napravila pola posla do izborne pobjede. Iz rukava vladajućih stranaka, naime, bio bi izbijen jedan od njihovih najjačih aduta: stalno napredovanje u procesu ulaska Hrvatske u Europsku uniju, odnosno obećanje da će je one u nju i uvesti. Ovako, opozicija će, i kada bude govorila o EU, morati biti nešto »preciznija«, objasniti biračima kako i pod kojim uvjetima vidi Hrvatsku u EU, znajući pritom da su dosadašnje stranke na vlasti u laganoj prednosti jer iza sebe ipak imaju nekakav rezultat.

U svakom slučaju, dobro je što se kampanja »vraća kući«. Iako će »luksemburški duh« lebdjeti i iznad domaćih predizbornih tema i problema, onih od čijeg načina rješavanja i provođenja zapravo i zavisi naš put u Europu.