Račanova vlada je u posljednje tri i pol godine popločila hrvatski put prema Europskoj uniji, položila poneke teške ispite u socijalnoj i financijski osjetljivoj sferi, ali je imala problema sa zadovoljavanjem nekih važnih političkih kriterija koje joj je postavljala Europa. / Hrvatska sudbina u Europi neće biti riješena u sljedeća 24 sata, no vremena uistinu ima sve manje. Sve ga je manje da se riješimo filozofije »neće oni nama tute mećat«, prizemne i staromodne inačice potvrđivanja suvereniteta koji slabo mari za okruženje u kojem živi

Praksa je pokazala da s prihvaćanjem tih zajedničkih pravila teško ide. Kada se na sva zvona najavljivalo da će Hrvatska proglasiti gospodarski pojas »bez obzira na sve« jer je to naše pravo, zaboravilo se na načelo dogovaranja koje smo prihvatili potpisavši Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom. Odluka isforsirana domaćom predizbornom dinamikom zasad je Hrvatskoj donijela samo komplikacije.

Odluka je stavljena, sudeći prema posljednjim izjavama, ad acta, a slijede intenzivni pregovori sa svim zainteresiranim susjednim zemljama kako bi se postigao zajednički dogovor o gospodarenju Jadranom. Dakle, taj bi se scenarij trebao »odigrati« i da nije bilo proglašenja ekološko-ribolovnog pojasa. Kako bi se obranila od kritika, vlast je dosad ponudila dvije teorije: prva je da je donošenje odluke dobro iz preventivnih razloga jer »tko zna što će se dogoditi u Veneciji«, a druga da će Hrvatska na sastanku u Veneciji započeti pregovore »s mnogo jačih pozicija«.

Obje su teze na klimavim nogama. Nezgodno je, naime, objašnjavati razloge svojeg poteza nečim što se tek treba dogoditi. Kada je, pak, o jačim pregovaračkim pozicijama riječ, možda je točnije ustvrditi da su one sada teže. Općenito se u procesu pregovaranja »posao« prema definiciji zaključuje kada obje strane postignu dogovor na temelju kompromisa. No, za to je potreban manevarski prostor.

Hrvatska je svoju pregovaračku poziciju odredila odlukom u Saboru pa manevarskog prostora gotovo da nema. Jedino ako će se pokrenuti inicijativa da se poništi odluka Sabora, što se, naravno, neće dogoditi. Ukratko, slučaj je stavljen ad acta, odluka je odgođena na godinu dana, a u međuvremenu EU požuruje sve da se mora pregovarati i postići dogovor. Sličan problem su napravili Slovenci s Piranskim zaljevom. Na kraju su neuspješan pokušaj dogovora Račan - Drnovšek u vezi s Piranskim zaljevom zapečatili u vlastitu parlamentu.

Tiče se to i pitanja suradnje s Haaškim sudom, jer svaki put kada se stvari zakompliciraju hrvatski su političari spremni okriviti nekog drugog. Jer, naravno, svi imaju nešto protiv nas. Tako je i američki veleposlanik za ljudska prava Pierre Richard Prosper, tražeći snažniji hrvatski angažman u traženju odbjeglog Gotovine, prošao jednako loše. U navali odmah pronađenih zavjereničkih teorija koje se uglavnom svode na »zašto baš sada i zašto oni« mogla se čuti i poneka dodatna besmislica. Poput one Budišine da je američka odluka o raspisivanju nagrade za Antu Gotovinu od pet milijuna dolara - protuzakonita.

Naravno, hrvatska sudbina u Europi neće biti riješena u sljedeća 24 sata, no vremena uistinu ima sve manje. Sve manje je vremena da se riješimo filozofije »neće oni nama tute mećat«, prizemne i staromodne inačice potvrđivanja suvereniteta koji slabo mari za okruženje u kojem živi. Kratkoročno, bilo bi iznimno loše za vjerodostojnost da se, nakon svih suprotnih uvjeravanja iz vlasti, na kraju pokaže kako je Gotovina cijelo vrijeme bio u Hrvatskoj.

Bilo bi još bolje i da se uistinu zna koja je vizija gospodarskog razvoja Hrvatske. Tada bismo znali je li Hrvatska spremna na prihvaćanje zajedničkih pravila ponašanja ili još ne znamo hoćemo li, primjerice, imati otvoreno konkurentno tržište kao u EU ili ćemo razmišljati i dalje o državnoj ekonomiji, kako to najavljuje jedan dio vladajuće koalicije. Jer u Europsku uniju ne ulaze stranke ili pojedine koalicije, nego cijela zemlja.