Tko god nakon izbora vodio Hrvatsku na putu prema Europskoj uniji, a čini se da je postignut nacionalni konsenzus makar oko generalnog pravca kretanja, još će i te kako posrtati na haaškim preponama i znojiti se pred glavnom tužiteljicom Tribunala Carlom del Ponte. Ma koliko hrvatski establishment uvjeravao međunarodnu zajednicu u svoju punu kooperativnost i minimalizirao intonacije Del Pontina izvješća, zaključaka Vijeća sigurnosti UN-a ili Vijeća ministara EU-a, pomaka na tom putu neće biti dok deklarirana politika RH ne dobije svoju praktičnu vjerodostojnost: dok sve benevolentnija isporuka papira (dokumenata) ne bude praćena i makar simboličnim izručenjem traženih optuženika. Carla del Ponte dobrano nam je zapaprila pred ministrima vanjskih poslova EU-a, čime je "priča o Hrvatskoj" vraćena na početak, a haaško određenje hrvatske (euro)budućnosti postalo nalik na kvadraturu kruga.

Del Ponte intranzigentno opetuje tezu da se general nalazi u Hrvatskoj, napominjući da je premijeru Račanu dostavila popis s imenima osoba iz državnih institucija koje štite bjegunca. Da su pred hrvatskom vlašću, ma koje provenijencije bila, teški dani sluti se i iz njezine najave novih optužnica koje stižu iduće godine, a "one će biti ključni test hrvatske volje da u potpunosti ispunjava svoje međunarodne obveze". Na luksemburškom sastanku Vijeća ministara EU-a nizozemski šef diplomacije Jaap de Hop Scheffer bez okolišanja konstatira kako nakon govora glavne tužiteljice ne vidi nikakvog razloga da se nastavi proces ratifikacije Sporazuma o stabilnosti i pridruživanju između Hrvatske i EU-a, kvalificirajući Del Pontino izvješće kao vrlo mračno. Optimisti će i takve ocjene pokušati relativizirati ne bi li sačuvali iluziju hrvatske integracije uz bok s Rumunjskom i Bugarskom, kojima sve više gledamo u leđa. Primarno zbog političke neiskrenosti vladajućih koji u igri s Haagom pokušavaju hiniti lukavog mačka i kad je evidentno da iz nje izlaze kao pokisli miševi.

Razrješenje slučaja odbjegloga generala Ante Gotovine više je paradigma realnog odnosa ovdašnje vlasti spram haaških pitanja nego conditio sine qua non našeg europriključka. Dramaturgija koja prati ovaj slučaj služi za prepariranje domaće javnosti i u funkciji je stvaranja alibija aktualnoj vlasti za njegovo eventualno uhićenje. Unatoč tako postavljenom silogizmu, Račanova družba iz kalkulantsko-spekulativnih razloga nije imala petlje upustiti se u avanturu izručenja optuženika, zbog straha od "desne" reakcije, iako je za optužnicu znala mjesec dana prije njezine objave. Radi se, dakle, o manjku političke volje da se obveze iz Ustavnog zakona o suradnji s Tribunalom poštuju. Jer, koliko slučaj Gotovina, toliko o tome svjedoči i "po prirodnom zakonu" arhivirani slučaj Bobetko.

Ova je vlast Haagu oponirala snažnije od Tuđmanove, makar kad je o izručenju optuženika riječ. A svojim "grijehom nečinjenja" napravila je medvjeđu uslugu možebitnoj postizbornoj Sanaderovoj nomeklaturi koja bi mogla doći u poziciju da neugodnu hipoteku iz recentne HDZ-ove prošlosti (izručenje Blaškića, Viteške skupine…) i u eventualnom novom mandatu dograđuje novim isporukama za Haag, potvrđujući svoju EU orijentaciju. Pri tome bi, kod svake usporedbe s koalicijskom vlašću, Sanader besumnje gubio. HDZ već u svom ofenzivnom predizbornom naletu demonstrira ambivalentnost spram Tribunala kojemu se kune na apsolutnu suradnju, ali neće dopustiti političke optužnice, pa ni onu protiv Gotovine, za kojeg traži status osumnjičenika (Ratko Maček). Ergo, tko god došao na vlast, "muke po Carli" će se nastaviti.

Slučaj pakoštanskog legionara, "heroja a ne zločinca" Gotovine, pokazao se iznimno skliskim za hrvatske političare. Račan je eskivirao i oportunirao gdje god je mogao; Mesić se neočekivano iskompromitirao (jamčeći generalu da neće biti uhićen dođe li na Pantovčak, a potom kategoričnom tvrdnjom da Gotovina sigurno nije u Hrvatskoj, što implicira da Predsjednik znade gdje je); Sanader demaskirao kao dvolični trgovac koji Haagu tepa, ali da Gotovinu od toga ne zaboli… Gdje god da je Gotovina, na jahti u kornatskom arhipelagu, na Visovcu, u šibenskom ili splitskom zaleđu, kod hercegovačkih franjevaca… a doista je najlogičnije da je "kod kuće" jer je to za njega najsigurnije, najjeftinije i najpraktičnije skrovište, pretvoren je u lovinu na kojoj bi kakav pas tragač rado omastio brk, a Hrvatska u neuređeno, kaotično lovište.