Izostanak adekvatnog programa izlaska iz slijepe ulice tuđmanizma, rezultirao je kozmetičkim i površnim a ne strateškim i dubinskim promjenama za preokret nezdravog stanja države i nacije, premda je vladajuća šestorka od svojih zapadnih pokrovitelja nezasluženo dobila neograničenu bianco mjenicu povjerenja, koje su simbolizirale preoptimistične riječi tadašnjeg glavnog tajnika NATO-a G. Robertsona »da je Hrvatska najbolja vijest na startu 21. stoljeća.«

Račanova koalicija kao da se je pribojavala, ukoliko nije posrijedi i nešto puno gore, raskrstiti s mračnom hipotekom tuđmanizma, jer nije ni u kojem slučaju dobila mandat za politiku kontinuiteta u odnosu na bivšu HDZ-ovu vlast.

Ostale su gotovo nedirnute hipoteke kaznene odgovornosti HDZ-ove političke elite za ratne zločine u Republici Hrvatskoj a pogotovo u Bosni i Hercegovini, nije riješeno pitanje pljačke tisućljeća kroz pretvorbu i privatizaciju niti je vraćeno iz inozemstva opljačkano golemo hrvatsko nacionalno bogatstvo. Autokratski HDZ-ov model upropaštavanja Hrvatske, zamijenio je partitokratski model, umjesto očekivanog modela stručne i kvalitetne državne i javne uprave izabrane sustavom domaćih i međunarodnih natječaja.

Kao što Republika Hrvatska unatoč obećanjima vladajuće koalicije, nije primljena u krug kandidata za ulazak u NATO tijekom prošle i početkom ove godine, jednako tako zbog isforsiranog i strateški promašenog sukoba s Haškim sudom, Hrvatsku su ne samo u kandidaturi za ulazak u EU 2007. godine, pretekle daleko manje razvijene Rumunjska i Bugarska, već je vrlo izvjesno da Republika Hrvatska uopće neće ući u krug kandidata za ulazak u EU zajedno sa spomenutim dvjema istočnoevropskim zemljama.

Ono što Republiku Hrvatsku dovodi pred zid EU-a i ispadanje sa spiska kandidata za skori ulazak u članstvo Europske unije, izravna je »zasluga« sadašnje vladajuće koalicije, koja se zanosila gradnjom cesti i visokim zaduživanjem, a da nije uopće inicirala raščišćavanje stanja u hrvatskom pravosuđu, a kamoli da se odlučila na potreban kirurški rez počevši od Ministarstva pravosuđa, Državnog odvjetništva pa do sudova uključujući Vrhovni i Ustavni sud Hrvatske. Zbog naslijeđene blokade i politiziranosti hrvatskog pravosuđa, kao i zbog toga što nije učinjeno gotovo ništa na uspostavi neovisnosti pravosuđa od dnevne politike kao i na kadrovskoj osvježenosti (odavno se mogla zatražiti kadrovska i stručna dopuna od EU-a u pogledu preustroja hrvatskog sudstva i sudaca), niti jedna istraga, a pogotovo niti jedna optužnica do danas nije podignuta protiv HDZ-ovih arhitekata planiranja, naređivanja ili prikrivanja ratnih zločina, počinjenih u Hrvatskoj, a osobito u BiH.

Sadašnja koalicija kao da se uortačila i amnestirala glavne Tuđmanove i Mate Bobanove premijere, ministre i pripadnike obavještajnog i medijskog podzemlja, ali i neke izravne izvršioce promašenog Tuđmanovog uplitanja u razaranje BiH na strani Miloševića. Nevjerojatno je da se zbog nesigurnog održavanja na tronu vlasti, Hrvatsku svjesno ili nesvjesno ponovno nasukalo na greben međunarodne izolacije i prijetnje neulaska u EU, prema najnovijim i vjerodostojnim obavijestima iz Londona i preko Atlantika, ne do 2015. godine već do 2030. godine.

Prokockane su bezbrojne mogućnosti da hrvatska vlada sama napravi red u svojoj kući (prošlogodišnje muljanje s generalom Bobetkom) i sada se je odnos s Haškim sudom sveo na izručenje jednog odbjeglog generala, koji ima mnogo razloga vjerovati da bi bio žrtvovan od prošle i sadašnje vlasti, da ne bi trebali odgovarati stvarni arhitekti osovine Tuđman – Milošević u vezi s diobom BiH i uoči vojno redarstvene akcije (s Beogradom usuglašene) Oluja 95.

Ono što posebno iritira, osim podivljalog obavještajnog podzemlja, koje kao da se otelo bilo čijoj kontroli, sastav je hrvatske ekipe za pregovore s Haškim sudom, u kojoj se nalazi i jedna potpuno nesposobna i kompromitirana ministrica pravosuđa (koja je 28. rujna 2003., 15 minuta pred milijunskim auditorijem dokazivala da istina nije istina), ali i potpredsjednik vlade zadužen za suradnju s Haškim sudom, nad čijim se likom i djelom nadvija sjena ne samo promašenog aranžamana s bankrotiranim energetskim divom Enronom u vrijeme tuđmanovštine (nastala šteta za RH procijeniena na 500 milijuna USD) već, što je puno gore, dotični je u svojstvu predsjednika Hrvatskog energetskog društva na stručnom forumu 18. prosinca 1992. godine, usred rata zagovarao i planirao opskrbu velikosrpskog agresora naftom u BiH, što je i sustavno činjeno sve do Washingtonskog sporazuma iz ožujka 1994. godine, čime je izravno pomagano neprijatelju Republike Hrvatske.