Da nije bilo nekih novinskih "mina", vjerojatno bi malo tko osim njegovih prijatelja i znao kako se zove supruga premijera Račana. Ovako, sada malo tko ne zna kako joj je ime, kako izgleda i čime se kanila baviti. Poslije njezinog napuštanja ambasadorskog mjesta sigurno će uslijediti i nastavak sage o njoj. Samo što bi dosadašnji lajtmotiv o nepotizmu mogao biti potisnut i u prvi plan izvučene "etičke teme", koje će se pronalaziti u motivu premijerove supruge. Dijana Pleština je sigurno veleposlanik s najkraćim trajanjem u kratkoj povijesti hrvatske diplomacije. Kao što ju je predsjednik Mesić nenadano promovirao tako ju je sada nenadano opozvao. I ona i on razlog za odstup našli su u "formalnoj strani stvari". Jer da ni jedno ni drugo nisu znali da je uvjet za veleposlaničko mjesto devet godina diplomatskog staža! No ipak je malo čudno da nitko iz Ministarstva vanjskih poslova nije o tom uvjetu zucnuo ni Predsjedniku, ni premijeru. Obično se osobama koje se jave za neki posao najprije kaže zadovoljavaju li formalne uvjete ili ne. Pogotovo se to iskoristi kada se nekoga ne želi primiti. Očito se Dijanu Pleštinu željelo primiti, unatoč formalnostima! Nije baš vjerovati da juridički mozgovi koji redovito prvo zapaze pravne praznine nisu zamijetili prazninu od punih osam godina!

Moguće je, doduše, je da je "predmet Pleština" promatran i kao presedan, pa je tu nastao formalni previd. A slučaj veleposlanice Plaština i jest presedan. Jer do njezina pojavljivanja pri Ministarstvu vanjskih poslova nije ni postojalo, najprije savjetničko, a potom ni veleposlaničko mjesto za razminiranje. Ona je prvi diplomat toga novog resora. Njegovo otvaranje poklopilo se s njezinim pojavljivanjem! To svemu i daje obilježje "političke nužnosti", a ne puke slučajnosti. I, dakako, asocira na simptome nepotizma. U zemlji specifične političke i medijske kulture kao što je naša, asocijaciju o nepotizmu pokušalo se neutralizirati apaurinom o volonterskom radu veleposlanice i njezinom intelektualnom uvjerljivošću. Osobito je darežljiva u nuđenju sredstava za smirenje bila "javna televizija". No, simptomi su time samo potisnuti.

Gospođa Pleština se vjerojatno osjeća i žrtvom "primitivne kulture" i "histerične atmosfere", no nije baš da bi njezin dolazak na veleposlaničko mjesto za suprugova mandata s radosnim razumijevanjem dočekali ni u kulturi iz koje dolazi. Jest, ona je pojedinac, vjerojatno i sposobna žena - ali i premijerova supruga. Upravo bi to trebao biti i dovoljan razlog da njezina ostavka bude prihvaćena kao rutinska, ali zakašnjela gesta, a ne da se od nje stvara veliki moralni čin.