Tonino Picula je nakon dolaska na mjesto ministra vanjskih poslova poželio uvesti red u način imenovanja u diplomatska zvanja i konačno prekinuti praksu bivše vlasti da se statusi dijele šakom i kapom, bez potrebnih uvjeta i procedure. I doista, tridesetero djelatnika odmah je izgubilo diplomatska zvanja, stečena bez potrebnih uvjeta propisanih Pravilnikom usvojenim 1997. godine. U novoj verziji tog pravilnika izmijenjen je način imenovanja veleposlanika: staroj odredbi da veleposlanika imenuje predsjednik RH na prijedlog ministra, dodan je uvjet da kandidat mora imati VSS, položen državni i stručni ispit, 15 godina staža u struci i devet u vanjskim poslovima.

Sve dok u MVP nisu počele pristizati akvizicije nove vlasti. I opet je sve krenulo po starom. Osobe koje nisu imale ni godinu dana službe u vanjskim poslovima dobivale su status veleposlanika, poput Tatjane Kralj-Draganić koja, otkrilo se ovih dana, nije čak bila ni stalno zaposlena u ministarstvu, nego se vodila kao zaposlenica Državnog odvjetništva. Praksa se nastavila i sljedećih godina. Načelnica Odjela analitike u MVP-u nije imala položen državni ispit koji je bio jedan od uvjeta potrebnih za imenovanje u zvanje prvog tajnika. Ni nova glasnogovornica i zamjenica šefa Kabineta ministra Picule, također u zvanju prvog tajnika, sigurno nije imala potrebne godine staža, a upitno je što je s ostalim ovjetima.

Čim je prvi put prekršen pravilnik, u slučaju Dijane Pleštine još 2000. godine, a Tatjane Kralj-Draganić godinu dana kasnije, ministar je izgubio autoritet i na Zrinjevcu stvorio nekoliko grupa nezadovoljnika. Slobodnoj Dalmaciji obratili su se mnogi predstavnici tih struja koji su godinama šutjeli, bojeći se prosvjedovati zbog nelogičnih i protekcionaških poteza novog ministra, ali ih je slučaj Pleština ohrabrio da skrenu pažnju na daljnja kršenja internog pravilnika.

Diplomatska zvanja unutar ministarstva služe zapravo kao hijerarhijska ljestvica za napredovanje u službi i nagrađivanje sposobnih. Međutim, zemlje koje nam često služe kao uzori - Njemačka i Austrija - u svojim ministarstvima vanjskih poslova nemaju takav ustroj. Njemačka ima devet tisuća djelatnika u svom MVP-u, ali nema diplomatska zvanja, već upravna zvanja koja uspješno kategoriziraju djelatnike po sposobnosti i važnosti. U Hrvatskoj se, naprotiv, može dogoditi da se zvanje veleposlanika dobije nakon godinu dana u službi, drugima se to zvanje oduzima zbog neispunjenih uvjeta, a treći pak i 15 godina tavore u statusu prvog tajnika bez mogućnosti napredovanja.

U MVP-u postoji veliki broj djelatnika koji godinama marljivo ispunjavaju formalne uvjete za imenovanje u viša zvanja, skupljaju čak i diplome uglednih svjetskih sveučilišta, pa svejedno danas "nose vodu" manje kvalificiranim, ali više rangiranim djelatnicima.

Ministar je uvijek odgovoran za sve što potpisuje, pa tako i za imenovanja u diplomatska zvanja. Bivši ministar Mate Granić pojavio se na sudu zbog optuženog veleposlanika Zvonimira Markovića, iako nije bio izravno kriv za ono što je bivši ambasador u Beogradu radio. Zbog toga je sada apsolutno nemoralno od ministra Picule, odnosno njegove glasnogovornice, da krivnju svaljuju na službenike u kadrovskoj upravi koje samo izvršavaju naredbe ministra. U Piculinu ministarstvu očito ima mnogo truleži, slučaj Pleština samo je zagrebao po površini.

Ona bi tada imala formalnu titulu koja bi joj omogućila da se i dalje bavi poslovima razminiranja. No budući da je ona odmah po dolasku u MVP 2000. godine imenovana savjetnicom (za što također treba položeni državni stručni te savjetnički ispit, osam godina staža u odgovarajućim poslovima u struci, od čega četiri godine u vanjskim poslovima), ušla je u hijerarhiju i nije više bilo moguće imenovanje posebnom veleposlanicom, kakvi su u doba predsjednika Franje Tuđmana bili Franjo Gregurić za odnose s BiH ili Slobodan Lang za humanitarna pitanja.