Gotovina je u Hrvatskoj – ta vijest dokazano vjerodostojnoga, ali neimenovanog državnog dužnosnika, koju je naš list objavio dva dana nakon što je predsjednik Republike ustvrdio suprotno, postala je predmetom zgražanja u Vladi – stvar od interesa policije i objekt propitivanja dijela medija. Zašto, nije jasno – osim ako tkogod ne strahuje za ono što čelični zakon domoljubne dužnosti u nas propisuje kao »nacionalni interes«. Jer, istog je dana baš tu vijest potvrdila, donekle valjda informirana, Carla del Ponte, urušivši pred ministrima EU ovdašnju vjernički gorljivu nadu da će možda ipak povjerovati vladi, pa je napokon pustiti na miru.

»Kad je riječ o špekulacijama o boravku Gotovine na jahti i njegovu liječenju, MUP je već postupio po toj informaciji. No, treba vidjeti što će poduzeti državni odvjetnik, hoće li u provjeri tražiti dokaz, ili postupiti prema zakonskim odredbama koje se odnose na obmanjivanje i uznemiravanje javnosti«, izjavio je u srijedu, komentirajući vijest našega lista, potpredsjednik Vlade Goran Granić.

Sad kad se i potpredsjednik Vlade poduhvatio navade da i trećesiječanjska vlast kriminalizira novinarski rad, treba pitati: zašto bi vijest da je Gotovina u Hrvatskoj sama po sebi bila »obmanjivanje i uznemiravanje javnosti«? I zašto, ako je Granić uistinu uvjeren u to, »obmanjivanje i uznemiravanje javnosti« ne bi bile sve dosadašnje informacije o Gotovininu boravištu? Kad bi državni odvjetnik dosljedno poslušao Granića, zbog toga bi se kaznenog djela buljuci novinara smjenjivali pred zagrebačkom Palačom pravde.

I jest, »MUP je već postupio po toj informaciji« – saslušao je novinara i to javnost zna. Informativni razgovor obavljen je profesionalno, korektno i uljudno, dva dana nakon što je vijest objavljena. No je li MUP provjerio samu vijest – o tome Vlada nije rekla ništa. I kako onda Vlada može znati da je neistinita? Naš ju je list u dobroj vjeri provjerio do mjere do koje se ona uopće može provjeriti. Izvor nije samo jedan – dodatne naznake o točnosti informacije dobili smo neslužbeno nešto ranije i pri samom vrhu državne vlasti. Da smo, naime, za provjeru zamolili »službene izvore« – Vladu, na primjer – informacija zasigurno ne bi bila objavljena, jer Vlada, eto, zna da Gotovina nije u Hrvatskoj. Vladi možda jest stalo da vlastito uvjerenje pretvori u istinu; ali naš posao nije otresti se Carle del Ponte ili Hrvatsku pošto-poto uvesti u EU, nego objaviti ono što smatramo istinitim i zanimljivim.

Vijest da je Gotovina ipak u Hrvatskoj pokušao je obezvrijediti i dio medija. Na temelju netočne konstrukcije, koju je u jednome dnevniku ispleo koliko nepotpisani, toliko hrabri kolega, neki su zaključili kako je riječ naprosto o traču pretvorenom u vijest dana. Brzopleto – nije trač, nego razmotrena tvrdnja izvora koji je naš list, uzdajući se u vlastitu nezavisnost i sposobnost prosuđivanja, procijenio vjerodostojnim, i stoga vrijednom pažnje. Pa smo tako i postupili, unatoč svim mogućim »štetama za Hrvatsku« koju vijest – kako su uvjereni svi koji »istinu o Hrvatskoj« pretpostavljaju istini samoj – navodno može proizvesti. Imajući pritom na umu ključno – da ne postoji interes kojim novine mogu opravdati prešućivanje relevantne informacije.

Ali sve je to posljedica mnogo ozbiljnijeg poremećaja, zbog kojega je Hrvatska danas obeshrabrujuća karikatura pravne države: mediji, svi odreda, opsesivno, s manje ili više uspjeha, traže čovjeka optuženog po zakonima ove zemlje, dok oni kojima je to uistinu posao znoj liju ne bi li tu odgovornost – za njih očito neizdrživu – skinuli s vlastitog vrata. Državni aparat ne poduzima ništa osim što »vjeruje« tajnim službama da Gotovina nije u Hrvatskoj. Vjeruje, dakle, sustavu koji je štitio egzekutore iz Ahmića i (sve donedavno!), brkajliju iz Stupnog dola Ivicu Rajića, a do dana današnjega nismo čuli da je za to itko odgovarao. Pa dobro – političare se može razumjeti, za njih je i obmanjivanje legitiman postupak u napornome utiskivanju u fotelje. Ali posao novinara ipak je nešto drugo – usprkos tome, ili baš zato, što Goran Granić misli da »obmanjuju i uznemiruju javnost«. Dok, spomenimo tek usput, Šeks i Sanader, jelte, ne uznemiruju javnost kada šire teške istine kako ih prisluškuju po naređenju Granićeva šefa.