Vjesnik: 18. 10. 2003.

Hrvatska je talac sustava koji ne funkcionira, a ne Gotovinin

Problem hrvatske uvjerljivosti nije to što netko vjeruje da Račanova vlada Gotovinu traži »s figom u džepu« nego činjenica da sustav koji bi Gotovinu trebao pronaći i uhititi ne funkcionira prema pravilima uobičajenim u ozbiljnim državama. Ali, nije problem samo u policiji ili politiziranim tajnim službama. Ne funkcionira ni niz državnih institucija o kojima izravno ovisi razvitak gospodarstva, a i sindikati krivo shvaćaju svoju ulogu

SANJA KAPETANIĆ

Hrvatska nije talac Ante Gotovine. Hrvatska nije talac jednog čovjeka. Jer, »slučaj Gotovina« je samo posljedica lošeg funkcioniranja sustava, i to ne samo u segmentu tajnih službi i policije.

Na početku, budimo iskreni i priznajmo da je većina hrvatskih građana uvjerena da generalu Gotovini nije mjesto u Haagu, a velik je dio, ako ne i većina, zadovoljan što on nije uhićen i predan Haaškom sudu. To je, doduše, u velikom neskladu s jednim od glavnih zadataka koje građani pred političare stavljaju u anketama - članstvom u Europskoj uniji, jer ona od Hrvatske traži da u potpunosti surađuje s Haaškim sudom ako se želi učlaniti.

Ali to nije naš najveći problem. Jer, kao što je nedavno poručio predsjednik Europske komisije Romano Prodi, nije uvjet Gotovinino uhićenje nego činjenica da je hrvatska država učinila sve što je mogla da se on privede Haaškom sudu. A na tom polju hrvatska država nije uvjerljiva, ne stoga što Račanova vlada Gotovinu traži »s figom u džepu« nego stoga što sustav koji bi Gotovinu trebao pronaći i uhititi ne funkcionira prema pravilima uobičajenim u ozbiljnim državama.

Problem je, dakle, sustav koji ne funkcionira. Sjetimo se samo da je za uhićenje i izručivanje Haagu Ivice Rajića, koji je godinama mirno živio u Splitu, trebalo osnovati posebnu jedinicu, a uspjeh akcije najviše je ovisio o čuvanju tajne o akciji pred (ne samo) lokalnim policajcima i kolegama iz tajnih službi. Jer, sasvim je nemoguće da ni jedan splitski policajac svih tih godina nije znao da Rajić živi u Splitu. Zar je onda teško povjerovati da bi oni jednako slijepi i nijemi bili i kada bi usred Splita ugledali Antu Gotovinu? Ne želim time reći da je Gotovina u Hrvatskoj. Želim reći kako je sasvim jasno da dio policije i tajnih službi svoj posao obavlja u skladu s osobnim političkim stavovima, a ne pravilima službe.

Od uspostave hrvatske države prošlo je 13 godina, a od »Oluje« kojom je označen kraj Domovinskog rata prošlo je osam godina. Nije to dugo razdoblje, pogotovo u vremenima u kojima se u jednom društvu toliko toga važnoga mijenja. No, državne institucije i dalje ne funkcioniraju ni približno potrebama građana.

Nije problem samo u policiji ili notorno politiziranim tajnim službama. Ne funkcionira, odnosno samo na papiru postoji, na primjer, niz institucija o kojima izravno ovisi razvitak gospodarstva. Na primjer, da nije prodaje četvrtine Ine, teško da bismo do kraja ovog saborskog saziva dobili Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja, bez kojeg istoimena Agencija zapravo ne postoji. Da nije tih pola milijarde MOL-ovih dolara, nitko se vjerojatno ne bi pretjerano brinulo što tako važna institucija postoji samo na papiru i Sabor sigurno ne bi u posljednjim satima izglasavao članove Vijeća.

Do prije nekoliko mjeseci samo je na papiru postojala i Komisija za vrijednosne papire, bez koje se ne može ni pomisliti na ozbiljno financijsko tržište u nekoj državi. No, iako se vlast zaklinjala da će učiniti sve kako bi to tržište u Hrvatskoj konačno ozbiljno oživjelo, Komisija mjesecima nije imala čelnog čovjeka, a u nekim je razdobljima problem bio i u kvorumu »običnih« članova. Ima još sličnih primjera, ali nema ih smisla nabrajati. Jer, ne šepa samo sustav državne uprave i paradržavnih institucija.Prošlog smo tjedna, na primjer, dobili krunski dokaz pogrešno shvaćene uloge sindikata. Sabor je, naime, izglasao zakon prema kojem velike prodavaonice i shopping-centri od 1. siječnja više neće raditi nedjeljom. Sindikati su to tražili, među ostalim, i stoga što prodavačice i prodavači za rad nedjeljom u pravilu nisu bili plaćeni, a sindikati nisu znali kako vlasnike natjerati da plate radnike. Pa im je sindikat, eto, osigurao da ne rade ako već nisu plaćeni.

No, ako znamo koliko su male plaće u trgovini, nije teško zaključiti kako bi im većina trgovaca bila zahvalnija da su im osigurali da mogu zaraditi više ako više rade. Ovako, svi su izgledi da će u trgovini biti otpuštanja, a plaće će ostati jednako male.

Kao da glavni zadatak sindikata nije brinuti se o tome da što više ljudi zadrži posao i za njega bude pristojno plaćeno, sada bismo mi trebali vjerovati da je zatvaranje prodavaonica nedjeljom velika sindikalna pobjeda. I to pobjeda koja na ruku ide samo jednom velikom trgovačkom lancu - Todorićevu Konzumu, koji jedini ima velik broj prodavaonica što se uklapaju u ograničenja unutar kojih se i dalje smije raditi nedjeljom. Mi bismo trebali povjerovati da je to puki slučaj.