Prije samo 14 godina, kad su se tek planirali prvi višestranački izbori, bilo je puno opasnije baviti se politikom. Pa ipak su i političari i građani bili puni poleta, vjerujući da mogu nešto pokrenuti. Hrvatima nije padalo na pamet umanjivati važnost svog glasa. Prije nepune četiri godine, kad je nezadovoljstvo načinom na koji je HDZ vodio Hrvatsku došlo do kritične točke, Hrvati su također imali čvrstu spoznaju o značenju svoga glasa. Izašli su na birališta i odlučili. Kao i prije 14 godina, nije im padalo na pamet da sumnjaju u svoj glas kao učinkovit demokratski instrument. Danas, međutim, depresija koja se razlijeva Hrvatskom na trenutke postaje toliko nepodnošljiva da se čini se kao da bi zemlja mogla doživjeti kolektivni slom živaca. Hrvati ne vjeruju ni političarima pojedinačno, ni strankama, ne vjeruju ni Vladi ni Saboru, ne vide nikoga tko bi im mogao riješiti probleme i umanjiti egzistencijalnu nesigurnost. Na kraju, ali ne i najmanje važno, ne vjeruju ni sebi i kao da više ne vide snagu svoga glasa. To nepovjerenje u sve i svakoga, pa i u sebe, toliko je zatrovalo Hrvatsku da se političari imaju razloga pribojavati izbora. Povećanje vojske onih koji govore kako neće izaći na izbore jer ne žele mazohistički dati glas onima koji su ih već razočarali najgore je što može snaći izborne kandidate.

Otkuda tolika despresija u narodu koji je imao snage obraniti sebe i svoju državu i koji je danas, bez obzira na teškoće, pred vratima Europske unije? Otkuda ta antiparlamentarna histerija u kojoj se proklinju i stranke i političari, pri čemu ljudi koji su donedavno živjeli u totalitarizmu zaboravljaju da su upravo stranke, ma kakve bile, jedini način da se volja građana transferira na mjesta gdje se odlučuje? Možda i nije najveći problem u političarima. Za njih možemo reći i da su demagozi, muljatori i paraziti, ali morat ćemo jednom sebi priznati da su to tek riječi kojima se štitimo u kolektivnoj psihoterapiji. Riječi iza kojih se skriva tjeskoba prosječnog čovjeka koji se boji za svoje radno mjesto, koji u sebi zna da njegov mir sutra može uništiti poslodavčeva procjena da mu ne treba. Možda je netko očekivao da će Ivica Račan kao bivši komunist i sadašnji socijaldemokrat snažnije zaštititi radnike, jer bi po definiciji trebao za njih imati više razumijevanja. Možda je upravo zbog tog iracionalnog očekivanja baš Račanov mandat Hrvatima donio otrežnjenje i pokazao da nema tako pametnog i sposobnog političara koji može učiniti da tranzicija prođe bez trauma. Na žalost, ni socijaldemokrat Račan ni hadezeovac Sanader nemaju tu moć, a spoznaja o tome je uistinu - depresivna.