Konačno. Dugo spominjani rok novih parlamentarnih izbora odlukom predsjednika države Stjepana Mesića postao je i službeni. Glavni igrači su poznati, kao i dobar dio onih što na zastupničke mandate vrebaju iz sjene, ali u ovom trenutku još uvijek nije posve izvjesno u kakvim će sve kombinacijama pojedine stranke izaći pred birače. No, nema više puno vremena. I to će se znati najkasnije do kraja ovog tjedna.

Sljedeći bi izbori, prema procjenama i stručnjaka, i »običnih« političkih promatrača, trebali biti najneizvjesniji u kratkoj povijesti hrvatskog višestranačja. Ključna su tri razloga. Prvo, HDZ kao opozicijska perjanica uspjela se oporaviti poslije sloma na proteklim izborima. Drugo, opoziciji se priključio i HSLS, jedan od činitelja rušenja hadezeove vlasti, te u kombinaciji s DC-om pretendira donijeti prevagu izazivačima vladajuće koalicije. I treće, ni pet do dvanaest nije posve jasno kako će birači valorizirati učinke vladajućih. Objektivno, ne može se reći da nisu posložili neke stvari koje je HDZ ostavio u rasulu, ali su i oni sami često vukli poteze koji su, najblaže rečeno, izbezumljivali javnost. Upravo to unutrašnje »preispitivanje« birača što im je donijela aktualna vlast i što bi im trebala donijeti ona buduća, koje će očito potrajati sve do 23. studenog, daje izborima neizvjesnost kao malo kada dosad.

Na neki način, Hrvatska će opet biti eksperimentalni laboratorij. Kao po nekom pravilu, u gotovo svim tranzicijskim zemljama birači su na početku »pomeli« ljevicu, »držali« jedno vrijeme desnicu na vlasti, onda se opet, nezadovoljni njenim rješenjima, okrenuli ljevici da bi nakon toga i nju kaznili. U Hrvatskoj je, u odnosu na druge tranzicijske zemlje, dominacija jedne stranke (HDZ-a) trajala duže, i sada treba vidjeti hoće li joj biti »dopušteno« da se takoreći odmah vrati na vlast ili će morati još čekati.

U toj predizbornoj mobilizaciji sa svih strana, koja će u predstojećoj kampanji samo dobiti na ubrzanju, birači ipak ne bi trebali podleći atmosferi i zaboraviti ono najvažnije: da izbori služe formiranju vlasti, odnosno izbori novih upravljača na određeni mandat te da političke »trgovce srećom« trebaju procjenjivati ne emocijama, nego razumom, važući njihov »minuli rad«, ali i ono što mogu napraviti. Hrvatskoj definitivno ne treba uvođenje reda (parola red, rad i disciplina zaudara, naime, na početke totalitarizma), pogotovo ne onako kako to propagira Ivo Sanader ističući njegovo uvođenje u HDZ, već stvaranje zakonskih i drugih pretpostavki za normalan razvoj zemlje. A da bi se to postiglo, potrebno je ocijeniti političke programe i projekte o kojima se na izborima ne odlučuje (samo) srcem, nego ponajprije mozgom.

Zato je potrebno izaći na birališta, preuzeti svoj dio odgovornosti i, konačno, glasati »za« nekoga, a ne »protiv«, znajući unaprijed da nema ni idealnih stranaka, ni idealnih političara, kao ni brzih čarobnih rješenja iz rukava. Vrijeme »revolucija« je valjda prošlo, ma što o tome mislili i dalje prisutni bukači kojima pred očima još defiliraju žuti, zeleni, crveni i ini vragovi.