Slobodna Dalmacija: 21. 10. 2003.

Izbori, nada, strast...

Danko PLEVNIK

Mesićevo raspisivanje izbora formalna je gesta koju su naručili koalicijski čelnici. Na demokratsku žalost tako ih dočekuje i veliki dio birača koji vjeruju u G.B. Shawovu tezu da je demokracija "kad mnoštvo nesposobnih izabere nekolicinu korumpiranih". U tu definiciju novog preraspoređivanja političke moći jedino ne žele vjerovati stranački lideri čiji je jedini istinski program ostati ili se vratiti na vlast. Ovi izbori ne odlučuju o rušenju nedemokratske bahate vlasti kakvi su bili 3. siječnja 2000., zbog čega su ih pratili nada i strast. Oni su čisto europski, a to znači odlučuju o nebitnom: tko će dobiti vlast. Strasti više nemaju ni političari koje na binama gledamo već punih 13 godina, a nadu je potpuno izgubio i narod kojega je Hegel odavno označio kao "onaj dio društva koji ne zna što hoće". Narod ipak zna što hoće - bolje živjeti, ali ne zna kako da se društvo izliječi od te metastaze monopola politike. Stranke, kao dio društva koji zna što hoće, nikako se ne žele odreći svojih povlaštenih pozicija u društvu, nego tek jedva nekoliko mandata koje su radi bolje retorike voljne na izbornim listama prepustiti neovisnim kandidatima.

Izbori su i prigoda za uplaćivanje tajnih donacija kojima će se osigurati javno mjesto u vlasti ili budući "državni poslovi". Počela su i sklapanja medijsko-novinarskih saveza s političarima (ima novinara koji dobivaju stranačku novčanu stimulaciju). Jedini koji se osim tih političkih investitora i trgovaca vesele izborima su infantilni, a fanatični stranački pristaše kojima je važnije da se porazi konkurentna stranka nego unaprijedi gospodarska situacija. Zapravo, njihovim stranačkim idolima je i mnogo lakše napisati izborni program nego ponuditi proizvodni program. A bez zapošljavanja društvo i demokracija gube svoj dublji smisao. U SAD-u su desetorica predsjedničkih kandidata podržale partnerstvo u borbi za radna mjesta i poručili da bi se radi njihovih osiguranja trebalo povući iz WTO-a. U nas je partnerstvo među političarima moguće postići samo radi očuvanja njihovih radnih mjesta.

Zbog toga će stres izbornog odlučivanja doživjeti isključivo slobodni birači, oni koji vjeruju da se i uz pomoć zajedničkog razuma, a ne samo privatnog stranačkog interesa, može doći do boljih rješenja. Ali partiokrate još uvijek više zanima kako će u svoju korist preračunati gubitničke glasove malih stranaka nego povećati ulogu organiziranog civilnog društva u upravljanju društvom i razvojem. Zato glavno pitanje ovih izbora nije tko će pobijediti, nego treba li uopće izići na njih? Vjerojatno treba kako ne bi izgledali kao sraz stranačkih članstava, nego dobili civilnu iluziju.