Hrvatska nema reguliran proces prijenosa vlasti, ali ni običajne norme o tomu što se (ne)smije raditi u tom razdoblju, pa se tako u javnosti Vladi pripisuje pravo donošenja uredbi sa zakonskom snagom, što nikako nije u skladu s Ustavom

Raspuštanjem Sabora i raspisivanjem izbora Hrvatska je, zbog stanja u političkoj areni i pomanjkanja političke kulture, ušla u razdoblje ozbiljne političke nestabilnosti. Dodatni razlog nestabilnosti visoka je politiziranost i niska razina stručnosti hrvatske javne uprave. U stabilnim demokracijama načela na kojima funkcionira javna uprava, prije svega načela njene kompetencije i političke neutralnosti, omogućuju da javna uprava funkcionira kao element stabilnosti političkoga sustava.

U takvim se političkim sistemima nakon smjene vlasti mijenjaju samo ministar i njegov savjetnički tim, a uprave u ministarstvima, predvođene direktorima uprava i stalnim državnim tajnicima, ostaju nepromijenjene. Ministri, naime, nemaju mogućnosti prema političkim kriterijima birati direktore uprava i stalne državne tajnike, već njih iz redova javnih službenika selektiraju službenička vijeća, neovisna tijela strukturirana slično kao Državno sudbeno vijeće, i to od ljudi iz javne uprave i neovisnih eksperata za područje javne uprave. Mandat direktora uprava i državnih tajnika ne podudara se s mandatom vlade tako da niti na redovitom kraju mandata, niti u slučaju krize vlade, sustav javne uprave ne ulazi ni u kakvu krizu.

U Hrvatskoj nemamo politički neutralne javne uprave, a u promociji javnih službenika načelo kompetencije rijetko se poštuje. Dio javne uprave sve je vrijeme bio neprijateljski raspoložen prema aktualnoj administraciji, a kraj njena mandata samo je zaoštrio opstrukciju koju administracija u gotovo četiri godine nije znala ograničiti. Dio javnih službenika, pak, svoju promociju unutar sustava duguje aktualnoj administraciji i osjeća se vezanim uz nju, što dovodi do političkog podaništva. Te su veze često "personalne", jer se zahvalnost duguje konkretnom ministru ili frakciji unutar neke od vladajućih stranaka.

Dodatan razlog nestabilnosti proizlazi iz činjenice da Hrvatska nema reguliran proces prijenosa vlasti i da nema običajnih normi što smije raditi "tehnička" vlada, dakle, vlada koja samo obavlja nužne poslove u vremenu do sastavljanja nove. U javnosti se hrvatskoj Vladi pripisuje pravo donošenja "uredbi sa zakonskom snagom", što nikako nije njeno ustavno pravo. Prema Ustavu predsjednik Republike ima pravo donositi uredbe sa zakonskom snagom, ali samo u vrijeme ratnoga stanja. U slučaju neposredne ratne ugroženosti takve uredbe on može donositi na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis. U oba slučaja uredbe sa zakonskom snagom mogu biti donesene samo u vrijeme dok Sabor ne zasjeda, a na prvoj idućoj sjednici Sabora one moraju biti potvrđene u Saboru. Naravno, u vrijeme ratnoga stanja ili neposredne ugroženosti Sabor ne može biti raspušten.

Vlada, doduše, ima pravo donositi uredbe za izvršenje zakona. U starom tekstu Ustava, prije promjene iz 2000. pisalo je kako Vlada ima pravo "donositi uredbe u skladu s Ustavom i zakonom", pod što su bile podvedene brojne manipulacije. Na primjer, neposredno nakon raspuštanja Sabora 1995. HDZ-ova je Vlada uredbom, mimo predviđene parlamentarne procedure, dodijelila koncesiju za Istarski ipsilon. Slično se Matešina Vlada ponašala i nakon izbornog poraza 2000. kad je u javnoj upravi ubrzano zapošljavala nove službenike.

Datum ovogodišnjih izbora - 23. studenoga - krajnje je neprimjeren, jer omogućuje da se razdoblje nestabilnosti nepotrebno produljuje. Naime, malo je vjerojatno da bi se novi saziv Sabora mogao na konstituirajućoj sjednici sastati još u ovoj godini, jer 15. prosinca nastupaju parlamentarni praznici i sve do 15. siječnja ne može se sazvati redovita sjednica Sabora. S druge strane, Ustav nalaže da se konstituirajuća sjednica Sabora održi 20 dana nakon završetka izborne procedure, odnosno proglašenja konačnih i službenih izbornih rezultata.

Čak niti u siječnju, kad se konstituira novi saziv Sabora, Hrvatska neće dobiti novu Vladu. Naime, sve dok mandatar za sastav nove Vlade ne sastavi Vladu, za koju će dobiti potporu natpolovične većine svih zastupnika u budućem parlamentarnom sazivu, a to mora učiniti u roku od 30 dana nakon što mu je predsjednik Republike povjerio mandat, "tehnička vlada", koja je uživala većinsku potporu prošloga parlamentarnog saziva nastavlja obavljati svoju dužnost.

Sve će se to događati u prilično zahtjevnim međunarodnim okolnostima. Ako ništa drugo, samo koji dan nakon izbora, kad će već postati jasno hoće li ovakva administracija opstati i u idućem mandatu, održava se Venecijanska konferencija. Riječ je o konferenciji na kojoj bi Hrvatska, ako bi je i predstavljala Vlada s čvrstim mandatom, bila u vrlo teškoj poziciji, a dođe li do podjele unutar administracije, venecijanski bi izazov mogao postati preteškim za "tehničku vladu". Mogu se očitati barem tri različite pozicije vezane uz gospodarski pojas/ribolovno- ekološku zonu, reprezentirane u aktualnoj administraciji.

Podjela unutar koalicije, a vjerojatno i unutar kabineta, već se iskazala na pitanju odnosa prema slučaju Gotovina i tretiranju odvjetnika haaškoga bjegunca. Postane li očito da neke od stranaka aktualne koalicije neće ostati u bloku današnje vladajuće koalicije, nego da će odabrati novoga koalicijskog partnera, napetosti unutar tehničke vlade izmicat će kontroli.