Vjesnik: 24. 10. 2003.

Marković: Milošević i Tuđman priznali su mi da su dogovorili podjelu BiH

HAAG/ZAGREB, 23. listopada - Na haaškom suđenju bivšem predsjedniku SRJ Slobodanu Miloševiću, u četvrtak je svjedočio posljednji premijer SFRJ Ante Marković koji je rekao kako se Milošević devedesetih godina »evidentno borio za veliku Srbiju«.

»Slobodan Milošević i Franjo Tuđman osobno su mi potvrdili da su na sastanku u Karađorđevu u ožujku 1991. dogovorili podjelu BiH između Srbije i Hrvatske, a dogovorili su moju smjenu jer sam im smetao«, naglasio je Marković.

Dodao je da se nakon toga sastao s Miloševićem, tada predsjednikom Srbije, u Beogradu i pokojnim hrvatskim predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu, te da im je otvoreno rekao kako zna za njihov dogovor. »Jedan i drugi potvrdili su mi da su se dogovorili o podjeli BiH. Milošević je priznao odmah, dok je Tuđmanu trebalo nešto više vremena«, izjavio je Marković tijekom suđenja u Haagu. Napomenuo je kako je obojicu čelnika upozorio da će to dovesti do rata, žrtava, izbjeglica i »palestinizacije« BiH te da će biti »krvi do koljena«.

Svjedočeći o vojnima djelovanjima "91. opisao je i napad JNA na Sloveniju 26. lipnja te godine, za što mu se često pripisuje odgovornost. Ustvrdio je kako nije bio ni obaviješten o tome i da kao premijer nije imao nadležnosti nad JNA. O napadu ga je telefonom obavijestio Milan Kučan, a ministar obrane Veljko Kadijević rekao mu je: »Znali smo da se nećeš suglasiti pa te nismo ni pitali«. Opisao je i svoj odlazak u Ljubljanu gdje je »spriječio razorno bombardiranje JNA« i širenje rata.

Marković je opisao i sudjelovanje u mirovnim pregovorima u Haagu u listopadu "91. tijekom bombardiranja Dubrovnika i Vukovara. Izjavio je da je na pitanje upućeno Miloševiću kako može bombardirati takav grad kao što je Dubrovnik, dobio odgovor da se »Dubrovnik ne bombardira«, a kad se obratio tadašnjem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, on mu je odgovorio: »Čuo si što je Milošević rekao«.

»Tuđmanu nije bilo u interesu da se ne bombardiraju Dubrovnik i Vukovar radi dobivanja argumenata za osamostaljenje«, ocijenio je Marković.

Opisao je i raketiranje Banskih dvora u listopadu "91. u kojem, rekao je, pukim slučajem nije ubijen zajedno s Tuđmanom i Stjepanom Mesićem, tadašnjim članom Predsjedništva SFRJ.

Marković je govorio i o Brijunskoj deklaraciji u koju je unesen njegov prijedlog tromjesečnog moratorija na odluke o osamostaljenju Hrvatske i Slovenije, kako bi u tom razdoblju vlada uvela mjere za suzbijanje rata i krvoprolića. Priznao je da on i vlada nisu uspjeli u tome, »najviše zaslugom optuženog«.

Svoja saznanja o dogovorenoj podjeli BiH Marković je iznio i pokojnom bošnjačkom čelniku Aliji Izetbegoviću. A bosanski čelnik stavio mu je na raspolaganje snimke razgovora Miloševića i Radovana Karadžića o naoružavanju bosanskih Srba preko JNA, u sklopu tzv. plana RAM. Marković je kazao da je o tome govorio u vladi, ali je slovenski admiral Stane Brovet tvrdio da JNA nema ništa s tim.

U sudnici je emitirana jedna od tih snimaka na kojima je svjedok prepoznao glasove Miloševića i Karadžića. Milošević je u lipnju "91. naredio Karadžiću da »mobilizira banjolučku grupaciju« i krene na Kupres, te javi generalu JNA Uzelcu za oružje i helikoptere.

Posljednji premijer SFRJ govorio je i o sudbini Ivana Stambolića, koji je nestao 1999. nakon što je njemu u telefonskom razgovoru rekao da se mora politički reaktivirati poslije NATO-ovih bombardiranja.

Marković je govorio o podjelama u Predsjedništvu o budućnosti federacije, rekavši kako je on bio za labavu federaciju dok je optuženik zahtijevao centralizaciju i vjerovao da Europa neće dopustiti raspad zemlje.

Svjedok je odgovarao na tužiteljeva pitanja o Miloševićevim odnosima s vrhom JNA i Predsjedništvom, o prodoru Srbije u platni sustav, o svom protivljenju srpskoj intervenciji na Kosovu, o tome kako je sotoniziran i na srpskoj i na hrvatskoj strani, te o dramatičnim posljednjim mjesecima u Beogradu kad je »spavao s pištoljem pod jastukom«.

Milošević je u kratkom protuispitivanju nastojao dokazati da je Marković donio odluku o intervenciji JNA u Sloveniji navodeći zapisnik sa sastanka na kojem su to tvrdili on i Kučan, što je Marković odlučno negirao. (Hina)