Hrvatskoj su potrebni sloga i zajedništvo, jednako kao i 91. godine – poručio je SDP-ov secesionist Zdravko Tomac, predstavljajući jučer svoju izbornu listu, s perjanicama izmišljene Udruge za dijalog, toleranciju i zajedništvo. Po njegovim riječima, Hrvatska je u velikoj opasnosti: političku su scenu zauzeli ljudi destrukcije, dva se velika bloka ponašaju kao neprijetelji i međusobno su spremni na istrjebljenje. Ali zato njegova udruga nudi listu spasonosnog zajedništva – udrobljene nekadašnje esdepeovce i hadezeovce, koje povezuje činjenica da su u svojim strankama gurnuti na marginu i otpisani. Javnosti se sada nude kao primjer sloge i zajedništva.

Ne dao Bog Hrvatskoj onakve sloge kakva je vladala u vrijeme koje Tomac nekritički veliča. Hrvatskom je 1991. vladalo jednoumlje, a ne sloga. Zemlja je bila složna samo u stavu da se treba braniti. Ali čak je i obrana bila rodno mjesto podjela, koje i danas tresu Hrvatsku. Sam je Tomac znao konstatirati da su jedni dobili metak, drugi imetak. Dok su jedni često goli i bosi branili Hrvatsku, drugi su u obrani postali ratni profiteri ili su počinili zločine, sjene kojih i danas muče Hrvatsku. Činjenicu da je zemlja pod uzbunama i u krvi do koljena iskoristili su za masovnu pljačku naroda, sve što vrijedi prebačeno je u ruke Tuđmanove elite. O kakvom je jedinstvu onda moguće govoriti? Mit o hrvatskoj slozi iz devedesetih totalno je izmišljen. Čista laž i obmana! Bilo je to vrijeme HDZ-ova terora, kojem su ostale političke stranke šutke sekundirale. Vrijeme ubijanja – doslovce! – svega što se usudilo biti drugačije.

Na isti je način lažna i tvrdnja da je Hrvatskoj danas opet nužna sloga. Hrvatskoj je nužna alternativa. Istina je da hrvatski političari često rabe psovku i svađu ulice, utoliko je dobrodošao svaki poziv na toleranciju i civiliziranost. Ali to ne znači i potrebu za slogom. Nije problem Hrvatske u neslozi političara, nego je problem u tome da su oni previše slični, da se premalo razlikuju. Po stavovima koje zastupaju i po njihovom ukupnom ponašanju najveće su se stranke u Hrvatskoj danas frapantno približile. HDZ se proteklih godina umio i podšišao svoje radikalizme. SDP je u mnogim stvarima preuzeo zastave desnice. Socijaldemokratski program zaboravljen je u nekoj od Račanovih ropotarnica. Pa će jedan od uglednih teologa reći da se nad SDP-ovom socijalnom politikom oci socijaldemokracije okreću u grobu. Sve ide ka tome da se ljuti protivnici sretnu na istoj točki. Na niveliranje lepeze stranačkih opcija prema minimalnim razlikama ukazuje i činjenica da se predstojeći izbori već uveliko tumače kao biranje između dva zla. – Nismo isti – tvrdi Vesna Pusić, ali javnost razliku među strankama svodi na izbor između lošeg i još goreg.

Vapaji za slogom sračunati su predizborni juriš samozvanih pomiritelja nacije. Mogu se shvatiti i kao izraz straha od različitosti. Nesnalaženja u pluralnom društvu i demokraciji. Ili se panika o, navodno, neslogom ugroženoj Hrvatskoj opet producira samo radi vlastite karijere i profita?