Posljednji jaki jugoslavenski čovjek - Ante Marković - u haaškoj je sudnici, po vlastitim riječima, nakon 12 godina prvi put iznio svoja stajališta o glavnim događajima i akterima krvavog raspada SFRJ. Tvrdi da je već od proljeća 1991. znao za plan o bratskoj podjeli Bosne, a da je još za vrijeme razaranja Dubrovnika i ubijanja Vukovara shvatio da ih Tuđman namjerno žrtvuje zbog viših državnih interesa... To bi svjedočenje, s obzirom na tadašnju njegovu poziciju, Haag trebao smatrati više nego vjerodostojnim. A i naša će javnost lakše povjerovati osobi koja je sve - samo ne brbljava.

On ni BBC-ju nije htio dati izjavu za seriju o skončavanju Jugoslavije. BBC se pokušao izvaditi - kao, Marković nije bio važan akter?!? Možda im je to kretensko objašnjenje podvalio sam Marković, ali u Hrvatskoj ono proći ne može. Nije li on bio i predsjednik jugoslavenske Vlade, i osoba od povjerenja velikih sila, i - po relevantnim istraživanjima - pojedinačno najjače ime u doslovno svim jugoslavenskim republikama? I u Hrvatskoj i u Sloveniji? Nije li se u pouzdanim krugovima šuškalo da ga je Tuđman dugo htio vidjeti na čelu hrvatske Vlade? Zbog čega je 12 godina šutio i zašto se odlučio progovoriti?

Niti znam, niti želim nagađati. No tri su stvari izvan svake sumnje. Prvo, bolje da je progovorio, pa makar i sada. Drugo, svaki bi pokušaj predizborne upotrebe njegova iskaza bio vrlo neprihvatljiv. Treće, kakve god da su se igre tada igrale, u svima je njima sudjelovao i sam. Što je izigran, ne amnestira ga od odgovornosti. Ni pred žrtvama ondašnjih politika ni pred današnjom javnošću. Da je progovorio '91, posvjedočio bi - kaže Slobodan Lang - da baš onda, kada padne jedan sustav moći, moramo pokazati da nije pao sustav čovječnosti... Sada nam je otkrio ono što već znamo: da elita ima pravo pobjeći.