Kada se nešto ne može ili ne želi učiniti, važno je naći nešto iza čega se možeš sakriti, pa ako treba i iza javnog mnijenja posebice ako se njime stalno manipulira. Gotovo 80 posto tog javnog mnijenja bi u Europsku uniju, ali ne bi prijavilo Gotovinu policiji. Nakon što sami sebe uvjerimo u to da su za naše probleme krivi svi ostali, osim nas samih, slijedi teži zadatak. U sve to treba uvjeriti i te ostale

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić raspisao je izbore za Hrvatski sabor i tim je činom postalo jasno da se do završetka izbora i konstituiranja nove vlade u vanjskoj politici neće dogoditi ništa. Vladajuća koalicija do posljednjeg je trenutka izvodila raznorazne akrobacije s Haaškim sudom, dok je potpredsjednik Vlade zadužen za odnose s Haaškim sudom uglavnom brojio koliko je puta, »pobijedio Carlu del Ponte«. Sve te »pobjede« jedan su od ključnih razloga zbog kojih Hrvatska i dalje ima velikih problema s Haaškim sudom, pa onda i međunarodnom zajednicom. Da budemo precizniji, s Europskom unijom, SAD-om i NATO-om.

Hrvatski su političari na vlasti razvili zadivljujuću sposobnost da u osobnim kontaktima ne stvaraju prijatelje, nego svoje sugovornike pretvaraju u neprijatelje. Tako je bilo i s Carlom del Ponte. Glavna tužiteljica Haaškoga suda je premijeru Ivici Račanu uručila optužnicu protiv generala Ante Gotovine kao znak povjerenja da to riješi na najbezbolniji način. Nakon mjesec dana promišljanja i pokušaja pregovora, Gotovina je pobjegao, a vlast se ponašala kao u dječjoj igri »Tko se nije skrio, magarac je bio«. Povjerenje je nepovratno izgubljeno, uvreda je bila osobne prirode, a dodatno je potvrđena onoga trenutka kada je optuženom generalu Janku Bobetku obećano da mu se optužnica neće uručiti.

Ta nesposobna nizozemska vlada u svojem kabinetu ima i ministra vanjskih poslova Jaapa de Hoopa Scheffera, iskusnog diplomata, koji će vrlo brzo preuzeti dužnost glavnog tajnika NATO-a.

Na kraju, ni koaliciji nije preostalo ništa drugo nego da se u već uzavreloj predizbornoj kampanji jednim dijelom priključi rastućem nacionalnom naboju s lažnom dilemom, da treba birati između lojalnosti Anti Gotovini i Carli del Ponte. Prvo se jedan njezin dio suglasio sa saborskim zaključkom o ustupanju dokumenata za obranu pred Haaškim sudom onima koji taj sud ne priznaju, a krenulo se i u raščlanjivanje posljednjih istupa glavne haaške tužiteljice da bi se naglasilo, ali možda i odgovorilo na pitanje zašto su njezini posljednji istupi bili različito intonirani.

Sve to zajedno, naravno, neće imati nikakva utjecaja na hrvatski uspjeh u Europskoj uniji. Priča o tom uspjehu nije povezana samo s Antom Gotovinom i Carlom del Ponte. Zato bi bilo iznimno loše kada bi i ova predizborna kampanja opet završila na crvenim banditima, partizanima i ustašama. I to sve u zemlji u kojoj je pravosuđe i dalje u lošem stanju, zemlji koja nije riješila problem političkih kriterija, u kojoj je i dalje nesređen sustav zemljišnih knjiga, zemlji u kojoj se načela pravne države smatraju ukrasom, a ne sadržajem, u kojoj nema većih investicija, a standard njezinih građana daleko je ispod onoga koji je potreban za klub u koji se želi učlaniti.

Oklijevajuća vlast često se, kada je trebalo povući škakljiv politički potez, skrivala iza javnoga mnijenja. Ili ga se iskreno bojala. No, takav pristup bio je višestruko loš. Posao vlade je da osluškuje javno mnijenje, no ne da ga u potpunosti sluša. Vladin je posao da dovoljno kvalitetno objašnjava svoje poteze i namjere ne bi li javno mnijenje pridobila za svoje stavove. U suprotnome vladu uopće ne bismo trebali. Tada bismo mogli komotno proglasiti vladajućim upravni odbor agencije Puls i još jedno pomoćno tijelo koje bi provodilo rezultate anketa i istraživanja.

No, skrivanje iza trenda populizma u predizborno vrijeme Hrvatskoj neće donijeti ništa dobroga. Kada se završe izbori i kada se formira vlada, i nju će, ma kako se zvala, dočekati isti problemi i ista pitanja koja će trebati riješiti. Za njihovo rješavanje neće biti dovoljne priče o različitim nastupima Carle del Ponte, o velikim razlikama unutar Europske unije ili ponovnim oživljavanjem povampirenih opakih planova koji su ionako Hrvatskoj namijenili sudbinu crne rupe zapadnoga Balkana, ma što mi učinili.

Takvu smo tezu slušali i prvih deset godina državnosti. Kada se nešto ne može ili ne želi učiniti, važno je naći nešto iza čega se možeš sakriti. Pa ako treba i iza javnog mnijenja. Posebice ako se njime stalno manipulira. Gotovo 80 posto tog javnog mnijenja bi u Europsku uniju, ali ne bi prijavilo Gotovinu policiji.