Nakon što je svoj halb-cilindar odbacilo Ivo Banac, redsjednik Liberalne stranke, i počeo plašiti "frankenštajnskim HDZ-om", cilindar je odbacio i Vladimir Šeks. I izvukao "bodež" da "Frankensteina" izbaci iz vlaka za koji reče da vodi u političku budućnost. Iz istoga imaginarnog vlaka upozorio je i Ivicu Račana i njegovo društvo iz "crvenog salon-vagona" da se približava "njihova zadnja stanica". Ali na to se pobunila uvrijeđena Željka Antunović i razočarana šutnjom muškaraca oko sebe, usplahireno Šeksu bacila rukavicu, priprijetivši da bi on i njegovo društvo ubuduće mogli upravo s njom imati posla.

Ljutita Željka Antunović je svojim "stranačkim dečkima" Ivici Račanu, Mati Arloviću i ostalima zapravo zamjerila mlakost. Jer da njihova "uljuđena kampanja postaje besmislena"! Znači da je osjetila da valjda jedino neuljuđena kampanja ima smisla! Ono što je izrekao Šeks bilo je dječje tepanje u usporedbi s njezinom lingvistikom. Hrvatska demokratska zajednica je u toj retorici opet, kao i nekoć, (p)ostala "strankom opasnih namjera". Ali strankom nesposobnom za promjene, osim u "opasnom smjeru"! Pa Željka Antunović moli birački narod da je u toj spoznaji slijedi, tj. da i on to uvidi i da ne vjeruje hadezeovskim pričama o vlastitoj preobrazbi. Usput, ministrica narodu malo i laska podsjećajući ga da je "prepametan da bi na vlast vratio lopove"!

Ostavimo li na stranu čak i to je li se HDZ promijenio ili nije, ipak ostaje čuđenje. Čudi, naime, ministričina uskrata i same mogućnosti za promjenu! Kako to da se mogla promijeniti i demokratski evoluirati njezina stranka - a jest (bez obzira na to što politički protivnici to niječu) - a HDZ ne može ni malo? Pa nije Socijaldemokratska partija tabula rasa koju su Ivica Račan i Zdravko Tomac donijeli pod rukom. Pretpovijest SDP-a se pamti i kao vrijeme partijskih čistki, "čišćenju tavana", "vrućh zečeva" i Golog otoka, Udbe, hajke na "maspokovce", mentalne represije... I po, kao što kaže Slobodan Šnajder, "najduljoj sjenki na savjesti hrvatske ljevice" - brutalnom ubojstvu Andrije Hebranga. Blisku se prošlost pamti pak po nuđenju "jugoslavenske sinteze", dok beogradska čaršija otvara Vukov kovčežčić..,, Po nećkanju delegacije iz "Kockice" da napusti beogradski Sava-centar, i po izlasku SDP-ovih zastupnika kada se u Saboru glasovalo o hrvatskoj neovisnosti. Sve je to taj isti narod oprostio SDP-u, priznavši njegovu demokratsku evoluciju, jer da nije ne bi ga birao. A povijest SDP-ovih crimena je neusporedivo i dulja i zloćudnija nego HDZ-ovih lopovluka, kako bi rekla Željka Antunović.

Na našoj se ljevici još uvijek mogućnost demokratske evolucije priznaje samo sebi i bivšim hadezeovcima: Josipu Manoliću, Stjepanu Mesiću, pa čak i Zlatku Canjugi kojega se doživljavalo notornim hadezeovcem. Oni su umakli generalizaciji tipa "sve su to lopovi". Ako se radi o lopovima, zaista je nejasno zašto ih SDP-ova vlast nije pohapsila, kako je to obećavano. Imali su tri godine. Ako su u HDZ-u i dalje "svi lopovi", a narod, iako "prepametan", kako mu tepa ministrica Antunović, ipak bude glasovao za njih, znači li to da će taj isti narod tada postati "glup"? Kao što je postao "zapuštenim" nakon prvih slobodnih izbora kada nije "prepoznao" Koaliciju narodnog sporazuma, nego glasovao za Hrvatsku demokratsku zajednicu?

Da je taj isti narod tada poslušao te "prosvjetitelje", možda bi nam sada "najdraži predsjednik" bio Slobodan Milošević. Niti se narodu može sporiti pravo da bira koga hoće, niti se nekome, pa bio to i HDZ, može sporiti pravo na političku evoluciju. Svaka naša kampanja pokazuje i razinu zajedničke i pojedinačne političke kulture. Ova će vjerojatno pokazati da u našoj politici ne postoji samo trajni manjak džentlemena, nego i dama. Osim toga, kampanja je već pokazala da je kod nas zaborav trajna kategorija a istina "samo prolazna građanska nagodba".