Pusićkina je izjava krajnje nejasna. Nije, naime, jasno drži li izdajicama one koji ne glasaju za sadašnju vlast ili bi izdajničkim, u slučaju poraza, smatrala aktualne vladajuće stranke. Šefica HNS-a u jednom intervjuu, objašnjavajući zašto naredni mandat ocjenjuje aspolutno ključnim – »jer će se građani opredijeliti za europski profil države i standard života ili će promašiti« – doslovce kaže: »Bilo bi ravno veleizdaji da SDP, HNS i HSS izgube ove izbore: imamo odgovornost da u zemlju u iduće četiri godine uvedemo europske standarde u načinu života i funkcioniranja institucija. To HDZ ne može.« Nije, dakle, jasno tko bi tu trebao biti izdajnik, ali je svakako pretjerano. Izjavu treba gledati u svjetlu izborne strategije stranaka sadašnje vlasti da svoje glasače mobiliziraju plašenjem mogućnošću HDZ-ova povratka: »Povratak HDZ-a na vlast, Hrvatska ne bi preživjela«, kaže Pusić.

U svojoj katastrofičnoj nabrijanosti citirane ocjene idu u red radikalne retorike, kakva u predizbornom zagrijavanju sve glasnije odjekuje hrvatskom političkom scenom. Izbori se, na žalost, ne osvajaju u rukavicama. Uostalom, uobičajeno je da se žestoko ide protiv političkih rivala. Ali je zapanjujuće i neshvatljivo kad se na isti način udara na saveznike. Kako to ovih dana radi Zlatko Tomčić, koji gdje god stigne dokazuje kako je njegov HSS spasio Hrvatsku od propasti. Pod naslovom »Da smo pustili da SDP sam vlada, bili bi ugroženi nacionalni interesi«, šef HSS-a nabraja rezultate svoje mudre politike – da nije bilo njega Račanova bi vlada prodala sve što u državi vrijedi, trgovine bi i dalje radile nedjeljom, u školama ne bi bilo vjeronauka, u Hrvatskoj bi se sklapali gay-brakovi... ima još, ali i ovoliko je previše. Naravno da je takva kampanja nekorektna i nemoralna, ali nije za Etičku komisiju. Jeste Račanu za mozganje može li na partnerstvo s Tomčićem i dalje računati.

Ali ono na što bi Etičko povjerenstvo zaista moralo reagirati izjava je HSP-ove nove uzdanice, bivše kanadske policajke Ružice Tomašić, nositeljice liste te stranke u 10. izbornoj jedinici. Govoreći o raketiranju Banskih dvora 1991. godine, gdje je u to vrijeme radila u Tuđmanovom osiguranju, ona izjavljuje da joj je »pomalo žao što raketa nije pogodila jednog od dvojice Tuđmanovih sugovornika«. Tadašnji je hrvatski predsjednik, kao što je dobro poznato, u kritično vrijeme ručao i razgovarao s Antom Markovićem i Stipom Mesićem. Može se razumjeti da bivša policajka nije ni Mesićeva ni Markovićeva politička istomišljenica. Ali izražavati žaljenje što Tuđmanove goste nije stigla srpska raketa ravno je onom skandaloznom projektiranju Mesićeva doručka s pokojnim Đinđićem. Prizivati smrt bilo kome nije normalno. Još je nenormalnije graditi na tome izborne poruke. Osoba koja ne vidi ništa problematično u svome javnom priznanju da nekome želi raketu u glavu – deklarirani je mentalni ubojica. Takvima nije mjesto na izbornim listama. Ako Đapićeva stranka dotičnu svejedno smatra pogodnom da joj nosi izborne zastave, onda je riječ o krajnje opasnom društvu. Etičko bi povjerenstvo u tom slučaju nešto zaista moralo poduzeti.