Izborna je komisija pedantno navela da će u izborni bubanj ukupno 5.155 kandidata. Prije četiri godine bilo ih je tisuću manje – 4.006. Na svaku zastupničku stolicu jurišaju po 34-oro, sedam više nego na prethodnim izborima. Dok bi izlazak na birališta mogao pokazati visoki stupanj nezainteresiranih, odnosno apstinenata, kandidacijske su liste prebukirane, pucaju od zainteresiranih. Odakle takva masovna gužvancija u redu pred saborskom funkcijom, kao da je rasprodaja?

Prvo, politika se doživljava kao zona lagodnog življenja. Zemlja dembelija. Kao najlakši, najunosniji i socijalno najzaštićeniji posao. Prateći dosad rad Sabora javnost je zaključila da čak ni prisustvovanje sjednicama nije obavezno. Nigdje nema takve hladovine. Hrvatskim šljakerima, koji su nerijetko prisiljeni na robovski rad, takva se pozicija čini kao san snova. Politika je osim toga sjajno plaćen posao. Nigdje odnos između uloženog i naplaćenog nije tako povoljan. Visoku plaću, dodatno pofutranu raznim dodacima, prate i brojne privilegije. Najzamamnija je svakako privilegirana zastupnička mirovina. Koja se ni na koji drugi način u Hrvatskoj ne može osigurati. Najbezveznijem i najglupljem je saborskom zastupniku zagarantirana penzija koju ne mogu doseći ni najugledniji kirurzi, vrhunski znanstvenici, pamet i ponos nacije. Hrvati danas masovno strahuju od dana kada će morati u mirovinu. Jer tim trenutkom postaju socijalni slučaj. Samo su sabornici pošteđeni tih poniženja.

Drugo, politika je u Hrvatskoj profesija niskih kriterija. Dosadašnji su sazivi Sabora dali pregršt argumenata za zaključak da za časnu funkciju narodnog zastupnika nije potrebno zadovoljiti nikakve standarde. Ni znanjem, ni moralom, ni osobnom zrelošću. Pokazalo se da je cijeli mandat moguće odšutjeti ili se cijeli mandat može nebulozno odgalamiti. Operirati se ne može bez medicinskog fakulteta, neka su znanja uvjet i za bavljenje novinarstvom, kao i za svaki drugi posao. Za politiku nema nikakvih uvjeta. Na osnovu dosadašnje prakse stvoreno je uvjerenje da se u politiku može utrčati ravno s ceste. Brojni se političari, naime, ponašaju kao uličari.

To su razlozi zbog kojih je politika u Hrvatskoj na niskoj cijeni i javnost prema političarima pokazuje jaku notu gađenja. Ali isti razlozi čine i sadržaj njene fatalne privlačnosti. Vrijedna je prezira ali se isplati! Kako pretendenti na saborsku funkciju doživljavaju politiku govori i sljedeći detalj: u noći, neposredno pred isticanje roka za predaju izbornih lista, pjevač Siniša Vuco, koji nastupa kao nezavisni kandidat, s jednim je sličnim Jajanom, tik uz vrata dvorane u kojem je zasjedalo izborno povjerenstvo, gromoglasno zapjevao: »Volim piti i ljubiti«. To je, valjda, politički program. Sabor je dosad bio i kokošinjac i cirkus, mogao bi postati i birtija. Ali nije Vuco, nego su dosadašnji sabornici kreirali takvu situaciju. On je samo zaključio da bi se i osobno mogao uklopiti.