Tko to kaže da Hrvati ne vole politiku? Ili da im se ona čak – gadi? Da je preziru, ne podnose, ne vjeruju političarima smatrajući ih većinom demagozima i »muljatorima« koji se brinu samo za punjenje vlastitih džepova i namirivanje svojih idućih pokoljenja. Ono što se u državi događalo samo koji dan uoči početka izborne utrke, koja je sad i službeno započela, opasno ugrožava tezu da građane Hrvatske politika ne zanima previše i da za nju gotovo ne haju, a kamoli da im je odbojna. Jer se na izborima natječe, ni manje ni više, nego 5119 kandidata! Čak svaki 808. građanin Hrvatske je na nekoj od 400 stranačkih, nestranačkih i kojekakvih lista koje su predane Državnom izbornom povjerenstvu. A u borbi za Sabor za jednu će se ugodnu fotelju natjecati čak 34 kandidata.

Zašto se svi natječu želeći postati ili ostati političarima, oni sami najbolje znaju. Neki zato da cementiraju pozicije koje su im drage, na koje su se navikli i baš im se ne da opet u »dosadnu« oporbu, koja jest financijski prihvatljiva, ali jamči uglavnom idućih nekoliko godina cendranja i jamranja o tome da vlast ne valja, a oni koji su u oporbi to bi odradili mnogo bolje.

Drugi se natječu jer im je tri i pol godine oporbe navrh glave, a i uvjereni su da će baš oni riješiti sve gospodarske, ekonomske, socijalne i ine probleme u državi u kojoj tih problema ima i za izvoz. Kad bi Hrvatska izvozila sve zavrzlame i probleme s kojima se suočava godinama, bila bi pri vrhu svjetskih izvoznika. Dakle, ovi iz oporbe pošto-poto hoće natrag na vlast, a ovi na vlasti s nje se ne daju, pa svi zajedno nestrpljivo broje dane do 23. studenoga.

Neviđena je pomama za ulaskom u politiku. Ali, valja biti pošten pa priznati da ima i onih koji su u izbornu utrku pohitali jer im je pun kufer uvijek istih lica i njihovih fraza koje nam prodaju godinama. A na kraju ti i takvi uvijek lagodno žive, obećavajući svjetliju budućnost, dok oni drugi, u većini, uvijek isto to slušaju, rintaju i više se ne nadaju toj svijetloj budućnosti. Uostalom, to je ionako samo igra riječi i floskula onih koji se politikom bave. Zato doista i postoji mnoštvo anonimnih ljudi, nezadovoljnih standardnom političkom garniturom koja se stalno smjenjuje na pozicijama, pa su odlučili riskirati i boriti se za ulazak u Sabor. Ima onih koji možda imaju časnu želju promijeniti odnose u državi, dati svoje maksimalno iskoristive i kreativne potencijale i unijeti toliko potrebnu svježinu u hrvatsku političku zbilju.

Postoje li doista oni koji bavljenje politikom ne gledaju isključivo kroz prizmu zgrtanja osobnog bogatstva, nego stvaranja neke bolje i drukčije, socijalno pravednije, pravno sigurnije i ekonomski bogatije države? I zato su odlučili izaći sa svojim listama? Možda postoje. No mnogi su u izbornu utrku pohrlili pragmatično procjenjujući da bi ulaskom u vrh politike napokon i oni mogli zagristi svoj dio kolača.

Prevedeno, radom u Saboru – koji čak ne iziskuje previše truda i znoja – osigurati lagodan život, visoku plaću, popratne beneficije, a sutra i pristojnu saborsku mirovinu. Jer su građani godinama gledali sve naše mudre glave kako se slikaju po medijima, u parlament ulaze kad im se prohtije ili kad baš moraju ako je tako rekla stranačka stega, a sve u svemu, stolac u sabornici nisu previše »grijali«. No, plaća je uredna i nevažno je sjedi li se na Markovu trgu stalno, povremeno ili nikada. Pomamu za ulaskom u politiku pokazali su i brojni sportaši. Naravno, i sportaši kao građani Hrvatske imaju legitimno pravo ući i u politiku, ako im se prohtije, a njihova su imena primamljiva šefovima stranaka. No, njihova javno iskazana politička opredjeljenja često su svjetlosnim godina udaljena od onih koje proklamira stranka na čijoj su listi. Stoga primjećujemo hiperinflaciju košarkaša, vaterpolista, rukometnih trenera, odbojkaša, boksača, boraca ultimate-fighta. Ni to nije čudno u državi Hrvatskoj.

Zašto se, na kraju, smijati poznatom estradnjaku s narodnjačkim repertoarom na kojega padaju tisuće ljubitelja takve glazbe, a on rasprodaje dvorane, koji je također predao svoju nezavisnu listu? I on je građanin ove države i ima potpuno pravo ubaciti se u izbornu utrku, smatrajući da ima potencijala za politiku i rješenja za probleme. Kad bismo se prisjetili zanimanja mnogih koji su Hrvatskom »drmali« svih ovih godina, ne bismo trebali ismijavati pjevačku zvijezdu koja je predala svoju izbornu listu, pa što bude. Možda jest paradoksalno, ali je legitimno. I Amerikanci su se smijali Schwarzeneggeru prije koju godinu, smatrajući ga hrpom mišića, kad ono čovjek, još stranac, postade guverner Kalifornije i ostvari svoj američki san.