Godišnje izvješće Europske komisije za pristupajuće države kandidatkinje koje će 1. svibnja 2004. postati punopravnim članicama Europske unije otkrilo je manje-više ono što se unaprijed znalo; deset je zemalja najvećim dijelom uspjelo svladati zahtjevne kriterije kako bi se mahom tranzicijske zemlje bivšega komunističkog pakta uklopile u prestižnu europsku integraciju. Konačno ujedinjenje Europe koja bi od sljedeće godine trebala prvi puta funkcionirati bez podjela, nije, dakako, bez nedoumica. Europskoj uniji tek slijedi svršetak međuvladine konferencije, donošenje Ustava, odnosno pravila za funkcioniranje na novim temeljima i s više članica. Osim toga, novih deset zemalja je upozoreno kako postojeće manjkavosti do svibnja moraju riješiti.

Hrvatska, napokon, nije ni započela s procesom pregovora o punopravnom članstvu, za razliku od tih dviju zemalja. U želji da približavanje EU-u počne što prije, Hrvatska je politika sama sebi odredila 2007. godinu kao cilj, prije svega kako bi ti vrlo kratki rokovi motivirali sve u zemlji. Stoga u ritmu koji je sama sebi zadala, Hrvatska ima prigodu da u formalnom smislu dostigne Rumunjsku i Bugarsku i tako formira novu grupu za novo proširenje.

Budući da Europska unija vrednuje svaku zemlju pojedinačno, strah Rumunja i Bugara od Hrvatske koji su već artikulirali neki političari tih zemalja, te obratno, hrvatski strah od Rumunjske i Bugarske, kao elementa usporavanja integracije, sasvim je nepotreban. U dosadašnjoj praksi najdulje je na ulazak čekala Španjolska – zato jer je bila uspješnija od Portugala. Uvjete je ispunila prije svojeg susjeda, pa je na zajednički ulazak morala čekati godinu dana.

Hrvatskoj je pak najvažnija sljedeća godina, odnosno njena prva polovica, kada Zagreb mora dokazati Bruxellesu da je sposoban ispuniti političke kriterije, prije svega riješiti pitanje suradnje s Haaškim sudom – najvažniju točku o kojoj će ovisiti hoće li Hrvatska dobiti status kandidata i datum za početak pregovora o punopravnom članstvu. Bez toga, uspoređivanje s Bugarskom i Rumunjskom, kao i ono sa ostalim zemljama zapadnoga Balkana može poslužiti jedino kao nevješta izlika za neuspjeh.