Ovogodišnji izbori izraz su svekolike impotencije hrvatske političke klase i znak rastuće i devastirajuće patologije politike

Izbori u Hrvatskoj polako se pretvaraju u kermes – pučku zabavu nakon proštenja, kako glasi definicija, gdje se na kraju svi ponapiju (i potuku) u sveopćem kaosu. Tako otprilike rezoniraju i strani promatrači. Ovogodišnji izbori izraz su svekolike impotencije hrvatske političke klase i znak rastuće i devastirajuće patologije politike. Kako drukčije protumačiti samo dva bizarna podatka iz predizborne kampanje: nedostojnu uporabu sportaša na stranačkim listama i vašarske koncerte estradnih zvijezda? Razmotrimo prvi element: ubacivanje Cro-Cop Filipovića na stranačku listu SDP-a zaprepašćujući je simptom gubitka svakog političkog kompasa. Prvo, to je neetički potez prema samom sportašu. Svaka uporaba sporta u političke svrhe odraz je patologije političke svijesti. Duh olimpijskog pokreta i etika sporta govore upravo o tome da sport odbacuje politiku i negira svako pravo politici da manipulira njime. Teklič koji je antičkom Grčkom pronosio olimpijsku baklju pozivao je Grke na prekid ratovanja i sukoba. Današnji političari manipuliraju sportom po uzoru na sve totalitarne režime, one desne i one lijeve. Prema tome, uporaba sportaša u političke svrhe odražava svu bijedu politike i političara. A pogotovo kad se radi o ljudima koji i ne dijele njihova uvjerenja. U jednom visokotiražnom političkom tjedniku objelodanjen je ljudski i politički credo navedenog sportaša, iz čega je vidljivo da SDP i on ne korespondiraju ni po čemu, svjetonazorski ili vrijednosno. No ipak ih nešto zajedničkoga povezuje: borba za vlast. SDP-u je stalo da i preko takvih ljudi s različitim svjetonazorima uđe u Sabor i da se posluži njegovom popularnošću i za svoj rejting, dok je dotičnom sportašu stalo da uđe u Sabor pa makar i na listi stranke s kojom nema ničega zajedničkog. Možemo li zamisliti perverzniji oblik politike?

Drugi je bizarni element u ovoj kampanji korištenje estradnih profesionalaca na predizbornim skupovima. I oni pristaju sudjelovati na koncertima stranaka s kojima nemaju baš puno zajedničkoga: ali u pitanju je, ovoga puta, honorar, odnosno gaža. Severina postupa po pravilima profesije: nije me briga za koga, glavno da plati više. Njezina je logika besprijekorna i ne može joj se ništa prigovoriti. Ali se može prigovoriti onima koji je unajmljuju jer znaju da ni ona baš ne dijeli njihove vrijednosti, ali će se njome poslužiti u svrhu osvajanja vlasti. Slično je i na drugoj strani, iako tamo vlada veće suglasje uporabe, tj. manipulacije i svjetonazora onoga koji je izmanipuliran (plaćen) za svrhe nastupa. A je li to uopće i važno? Ne bi bilo, kada novci za stranačku promidžbu ne bi dolazili iz državnog proračuna. Da je Sabor usvojio zakon o političkim strankama što ga je izradila stručna skupina na čelu s profesorom Ivanom Prpićem, našim vodećim teoretičarom politike, tada bi se legaliziralo financiranje stranaka kroz legalne kanale i onemogućila postojeća korupcionaška praksa naših političkih stranaka da se financiraju iz reketa državnih i privatnih kompanija ili prodaje ministarskih mjesta u budućim vladama. A kako s vremenom utržak iz reketa opada, tako će sve stranke ove godine pribjeći financiranju iz jedinog preostalog sigurnog izvora, a to je državni proračun. Na taj način novci poreznih obveznika odlaze u ovakve besmislene kermese koji će se odvijati na trgovima i pozornicama širom Lijepe naše.

Jesu li sve to mogli naši politički vođe izbjeći? Naravno da jesu. Da su prije toga omogućili izglasavanje zakona o političkim strankama, koji bi učinio transparentnim financiranje stranaka i donacije za političke kampanje, ne bi se morali trošiti državni, tj. naši novci za to. A da su se stranke sporazumom dogovorile da će kampanju zadržati u okvirima političkog dijaloga, bez kermesa i narodnih veselica s pjevanjem i pucanjem, tada smo mogli imati decentnu političku kampanju kakva se odvija u drugim zemljama uljuđene, civilizirane Europe. A ovako ćemo imati pučke veselice i estradne koncerte uz vrle sportaše koji prodaju svoj integritet za okus vlasti, kako je svojevremeno opisao degradaciju profesionalaca u politici poljski književnik Ladislav Mnjačko u knjizi »Okus vlasti«. Mizerija politike se time otkriva u svoj svojoj punoći: jedini je problem, vidi li to i shvaća itko?