Vrijeme je rokova i autsajderima se opet sve čini mnogo prostijim nego što jest. Hrvati kažu da je politika kurva. Talijani su precizniji pa kurva nije politika nego partija - donna di partito. Otuda i talijanizam partitokracija. Jesu li ovi izbori uistinu partiokratski? Nisu, jer da jesu, onda bi lideri vjerovali u stranku i njezine korijene i zasade pa bi prva mjesta na listama prepustili anonimnim stručnim perspektivnima snagama, a ne ih zadržali za sebe. Partije su postale privatna politička poduzeća.

Prema tome, izbori su i dalje liderokratski, a ne demokratski. Partijske hijerarhije ih mirno čekaju (Linić ne izaziva Sanadera, nego si osigurava mjesto u Saboru), one idu dalje bez obzira tko pobijedio. Zato ne treba očekivati promjenu vlasti, nego samo selidbu vlasti: iz Sabora u Vladu i/ili obratno.

Izbori rabljenih stranaka nam poklanjaju demokraciju kao trojanskog konja, kojemu se ne smiju gledati zubi. Koga će predstavljati kandidati koji žive u jednoj izbornoj jedinici, a na liste dolaze u drugoj? Što više uopće znači zastupnička demokracija? Politički kandidati barem više nisu licemjerni i uopće se ne bave biračima, nego sami sobom i koalicijskim aukcijama. Uključuju se i strani državnici, koji poput Schrödera kažu - zna se - na čijoj im je strani srce, što zbunjuje zna se koje biračko tijelo. Vode se polemike jumbo plakatima o razlikama između programiranog i ostvarenog. Stranačku se konkurenciju želi nadmudriti jedino boljim glazbenim programom.

Što uopće znači program? Glavni moto pobjedničke koalicije na izborima 3. siječnja bio je da će se ispraviti nepravde počinjene u pretvorbi i privatizaciji. Poslije se utvrdilo da se u trenutku davanja obećanja nije znalo da je to nemoguće učiniti. Građani su izašli iz faze čitanja partiokratske demagoške literature. Više se ne traže znanstvenofantastični programi, nego jamstva i rokovi za ispunjavanje predizbornih ciljeva. Budući da to u pravilu stranke ne zanima, jedini realni program ostaje veleprodaja mandata i maloprodaja ministarstava. Izvršeni su pravi psihološki pokolji baznih političara koji su na izborne liste dospjeli tek u donjem, nekonkurentnom dijelu liste. A i oni su čekali parlamentarne izbore da riješe plaću, mirovinu, stambenu izgradnju, posao za djecu, itd. Nisu valjda toliko služili stranci samo da daju nego i da dobiju, nisu išli na sastanke i zborove samo radi nekog općeg dobra ako ih ono isključuje. I sada ih je partijska vrhuška opet izigrala.

Nema te ideje, nema toga programa, nema te mladosti i nema te ličnosti koja bi nekog okorjelog stranačkog pristašu nagnala da promijeni izborni dres. A ako nema promjene političkog stava prema dosadašnjim rezultatima stranaka i njihovim avangardama, ako je narodu više do inata nego do istine, ako politika partijske moći ostaje na snazi i ako je smisao izbora isključivo u privatnoj borbi za oligarhijske položaje u stranci koji donašaju visoke položaje u vlasti, onda će i ovi izbori biti samo već viđena pobjednička farsa.

Nekada su pravo glasa imali jedino bogati, što se određivalo imovinskim cenzusom. Onda su se za to pravo izborili i siromašni, najprije muškarci, a onda i žene. Sada sve određuje koruptivni cenzus pa bogati investiraju u kandidate, siromašni glasuju, a žene se bore da (ne) budu birane. Sve je manje onih koji žele otići u izborni šoping i na određenom glasačkom mjestu kupiti "svoju" politiku. Ali ako se birače tretira kao potrošače, onda se oni i moraju tako organizirati, jer će svojom kupovnom naklonošću ili bojkotom ugroziti plutokraciju mnogo prije i dugoročnije nego što su to u stanju političari koji se prave da zastupaju njihove interese, a s tajkunima dogovaraju zakone o životu na račun potrošenog naroda.