Naglo zaduživanje, koje je doseglo 20 milijardi dolara, zapravo je rezultat dugo zapretanih i ambicioznih očekivanja koja su se u našoj zemlji probudila nakon 3. siječnja 2000.

Kad se bude formirala nova vlada, njezine će članove zaboljeti glava. Iduće godine Hrvatska će morati otplatiti čak 3,1 milijarde dolara duga s kamatama, ili dvostruko veću ratu od ovogodišnje. Taj će teret najvećim dijelom pasti na državni proračun iz kojeg će, otprilike, svaka peta kuna koju izdvoje porezni obveznici otići u džep stranih vjerovnika.

Na rastući vanjski dug, koji je dosegao 20 milijardi dolara, u izbornoj kampanji prst najviše upire oporba, jer vjeruje kako će time dokazati da je sadašnja vlada loše gospodarila državom i da opozicija može bolje.

No, ako novu vladu bude formirao Ivo Sanader, morat će priznati da je dugove koji 2004. stižu na naplatu velikim dijelom stvorila još bivša HDZ-ova vlast prije 2000. godine. Zbog toga ju je današnja vlast, dok je bila u oporbi, kritizirala, ali je njezine goleme unutarnje i vanjske dugove ipak uspjela podmirivati.

Vanjski je dug uistinu zabrinjavajući, i to nitko ne krije. Oporba je u pravu kada na njega upozorava, to više što je svojevrsni alarm prvi uključio guverner HNB-a Željko Rohatinski. Središnja je banka ovih dana poduzela dodatne restriktivne mjere prema poslovnim bankama, nastojeći obuzdati njihovo prekomjerno izdavanje kredita građanima, poduzećima i državi.

To potvrđuje i nekoliko nedavnih analiza uvaženog londonskog »The Economist Intelligence Unita«, koje se – zbog zaštite autorskih prava – ne mogu, na žalost, citirati u ostalim medijima. Slično razmišljaju i analitičari Raiffeisen banke koji također pokazuju da se Hrvatska u pogledu vanjskog duga ne može uspoređivati s Argentinom, ali se može donekle prispodobiti Turskoj, kada je prije dvije godine došla u financijsku krizu.

Međutim, Hrvatska je u znatno povoljnijem položaju i od Turske, čiji je javni dug prije sloma iznosio 103 posto BDP-a. Hrvatski javni dug (to nije ukupni dug, već su to krediti čiju otplatu jamči država) sada iznosi oko 50 posto BDP-a. Panika nije zahvatila ni MMF, jer je hrvatski dug pod kontrolom, a pokriven je deviznim rezervama Hrvatske narodne banke u visini od 80 posto. Prema Vladinim podacima, sve ušteđevine naših građana u bankama ovih su dana skočile na 93 milijarde kuna.

Drugo je pitanje zašto je hrvatski dug tako skočio. Račanova vlada jako se zaduživala zato da bi mogla ubrzano graditi autoceste i ostalu infrastrukturu. Taj novac nije bačen u vjetar, nego je već lani omogućio da Hrvatska postigne najveću stopu gospodarskog rasta u Europi – 5,2 posto. Dug je skočio na 20 milijardi i zato što se u njega formalno ubrajaju i svi dugovi privatnih banaka u Hrvatskoj: krediti koje su podigli građani i privatna poduzeća. U vanjski dug ubrajaju se, formalno, čak i strana ulaganja u Hrvatsku.

Čini se da aktualna Vlada nije mogla pratiti ta golema probuđena očekivanja u Hrvatskoj, ali to neće biti lako ni sljedećoj Vladi. Ona će, dapače, morati naglo obuzdati ta očekivanja, posebno javnu potrošnju. Morat će baciti sve snage na poticanje proizvodnje i izvoza, kako bi se javni dug imao otkuda vraćati. Najnovije restriktivne mjere HNB-a tome su samo predigra.