Republika Hrvatska je međunarodno-pravno priznata siječnja 1992. Premda je trećina našeg teritorija bila pod faktičkom okupacijom snaga koje nisu priznavale hrvatske državne granice, Ujedinjeni su nas narodi primili kao zemlju neosporna teritorijalnog integriteta. Međusobno priznanje sa Srbijom (SRJ) trebali smo čekati sve do 1997.: osobita vrijednost tog priznanja je u tome što je označilo kraj — nikad proglašenog — ratnog stanja. No ova država još čeka možda i najvažnije priznanje svoje cjelovitosti: čeka da se međusobno priznaju tako dugo suprotstavljani njezini građani.

Koliko god se čini da podjela na lijeve i desne, "komunjare" i "nacije", nije više toliko rigidna, na ovim je izborima ona možda oštrija nego ikada prije. Uobičajilo se smatrati da smo ’90. imali izbore protiv SDP-a, a 2001. protiv HDZ-a, a da bismo sada prvi put mogli imati izbore "za". No puno je lakše argumentirati suprotnu tezu: da se ’91. glasalo ZA DRŽAVU, a 2001. ZA DEMOKRACIJU, dok se sada može glasati samo PROTIV VEĆEG ZLA... A Hrvatska je kao nikad podijeljena oko toga što je veće zlo: vratiti na vlast (desničarski) HDZ ili još četiri godine glibiti pod vlašću davno kompromitirane ljevice...

Kampanja je, tvrde analitičari, "pristojna". No Račan Europi prijeti — HDZ-om! A Sanader Hrvatskoj prijeti — demokracijom! Sredio sam HDZ, sredit ću i Hrvatsku?!? Samo Mesić razborito upozorava da bi HDZ i SDP morali i koalirati radi stabilnosti Hrvatske. Nije čudno što (ova) vodstva SDP-a i HDZ-a još nisu na to spremna, ali bar ne bi smjela polarizirati biračko tijelo. Treba se upitati kako će Europa priznati Hrvatsku dok dvije glavne političke hrvatske snage ne priznaju jedna drugu? A zaoštreno: dok se HDZ i SDP ne priznaju međusobno — ne priznaju ni cjelovitost Hrvatske.