Novi list: 10. 11. 2003.

Javni rat – tajni pakt

Piše: Jelena Lovrić

U javnost ponovo zakotrljanu ideju o crveno-crnoj postizbornoj koaliciji, njezine potencijalne članice odlučno odbacuju, ali je zato na Pantovčaku primljena s velikim razumijevanjem. Predsjednik Republike Stipe Mesić ovih je dana, u dva intervjua, vlast HDZ-a i SDP-a proglasio sasvim mogućom, čak po te dvije stranke spasonosnom. »SDP i HDZ mogli bi potražiti spas u međusobnoj koaliciji!«, kaže Mesić, precizirajući da bi se Račan i Sanader tim zagrljajem mogli spasiti od sadašnjih i potencijalnih prezahtjevnih partnera. Navodno su neki članovi stranaka, koje na javnoj sceni djeluju kao mrski protivnici, već počeli pripremati njihovo pobratimstvo. Činjenica je da takve ideje u javnosti više ne izazivaju onakvu zapanjenost i zgražanje kako je to bilo prije nekoliko mjeseci.

Potreba uvezivanja HDZ-a i SDP-a argumentira se na sljedeći način: Prvo, samo bi se koaliranjem dvije najveće stranke mogla stvoriti stabilna vlada. Bez obzira tko će na izborima pobijediti, ni HDZ ni SDP ne mogu sa svojim sadašnjim i podrazumijevajućim partnerima složiti takvu većinu, koja će garantirati stabilnost vlasti. Tanka većina podrazumijeva nestabilnu vladu.

Drugo, kako ističe i šef države, dvije bi stranke međusobnim koaliranjem izbjegle već sada nerealno zahtjevne partnere.

Treće, mogli bi se izbjeći i neki nepouzdani saveznici. Sanader s razlogom strahuje od enigme Budiša, čije izjave već slute na torpediranje obećane suradnje s Haškim sudom.

Četvrto, programska i politička udaljenost HDZ-a i SDP-a – pokazuje to izborna kampanja – frapantno se smanjila. U ovom trenutku SDP-u je bliži HDZ, nego Račanov dosadašnji prvi saveznik, Tomčićev HSS.

Naravno, postoje i razlozi kontra crno-crvene opcije. Kao prvi navodi se reagiranje biračkog tijela. Tvrdi se da zbog svojih birača ni jedna od dvije stranke, sve da i hoće, ne bi smjela pristati na takvo savezništvo. Taj se razlog čini moćan, ali je zapravo klimav. Obje su stranke svoje glasače i dosad prevodile žedne preko vode. Tuđmanova je krvavo nasamarila narod koji ni u snu nije mogao pretpostaviti da će ga vlastita država opljačkati i obespraviti; Račan je dobio mandat da ukloni kriminalne posljedice prethodne vlasti, ali je to izbjegao napraviti.

Drugi je mnogo ozbiljniji razlog protiv činjenica da bi crno-crvena koalicija de facto predstavljala suspenziju političkog pluralizma u Hrvatskoj. Nastavio bi se sadašnji trend poništavanja stranačkih razlika. Malo umivanjem HDZ-a, više desnim otklizavanjem SDP-a. Povjesničarka Zorica Stipetić ovih je dana za Radio Slobodna Europa ustvrdila da je Račanova stranka temeljito posjekla »svoje socijalističke, lijeve korijene«. »Kao emotivne i moralne vrijednosti čuva ih samo dio SDP-ovih birača, ali ne bih rekla da stranka tu činjenicu uvažava«, kaže Stipetić.

Treće, stvaranjem velike koalicije, koja bi u Saboru imala ogromnu većinu, opozicija bi u Hrvatskoj praktično bila potpuno marginalizirana i uništena. A za dobro funkcioniranje vlasti jaka je opozicija važna i neophodna. Bez nje u pitanje dolaze i demokratske stečevine.

Četvrto, suprotno tvrdnjama da bi se savezom HDZ-a i SDP-a omogućilo formiranje stabilne i staložene vlasti, navodno presudno važne za otvaranje teških briselskih vrata, dvije bi stranke svojom koalicijom najviše pokazale razmjere svoje želje za vlašću. Biti na vlasti, svemu usprkos.