Povratak izbjeglica i izgradnja pravne države, dva od triju (treći je suradnja s Haagom) glavnih uvjeta za pristup Hrvatske Europi, bolno su se poklopila u slučaju napada zasad nepoznatih osoba na Lovru Pejkovića. U ozračju tih uvjeta zbiva se i užarena predizborna kampanja u Imotskom i u još nekim krajevima koje je rat dobro dohvatio. Ne bi ovu kampanju trebalo gledati kao Filipovićev ultimate fight. Na Sanaderu i Račanu je odgovornost da kampanju zadrže u okvirima kakvog-takvog (jer politika je kurva) ferpleja

Napad na pomoćnika ministra za javne radove, obnovu i graditeljstvo Lovru Pejkovića i gađanje jajima SDP-ovih kandidata na izborima Slavka Linića i Marina Jurjevića prije predizbornog skupa u Imotskom otkrivaju nam da je zemlja u kojoj živimo još debelo tranzicijska. Napad na državnog dužnosnika na autocesti Zagreb - Karlovac tri kilometra prije naplatnih kućica u Lučkom izveden je u mafijaškom stilu: napadači u dvama automobilima prisiljavaju žrtvu da skrene i zaustavi se uz rub ceste i onda biraju metodu: mogu samo prijetiti, lupiti ili pucati. Napad na dvojicu kandidata u Imotskom ozbiljno je upozorenje do kojih granica ova predizborna kampanja ne bi smjela ići.

Hrvatska je, među ostalim, zemlja u tranziciji od zakona ulice prema pravnoj državi. Hrvatska u kojoj nisu sankcionirani oni ratni zločini koji su to mogli biti i oni zločini pretvorbe koji su to morali u biti, nema u biti još ni »p« od pravne države. Zemlja u kojoj ubojice slobodno šeću, a pretvorbeni tajkuni ne znaju što bi s opljačkanim novcem jer im već manjka ideja, nije država u kojoj prolaznici mogu mirno šetati (sjetimo se još jednom Zorana Dominija, žrtve mafijaškog obračuna s Cvjetnog trga u Zagrebu), a predizborna kampanja proteći u demokratskim okvirima.

Lovre Pejković je visoko pozicioniran državni činovnik koji je predano služio u HDZ-ovoj i sada SDP-ovoj (i ostalih) administraciji. On je u svom ministarstvu načelnik Uprave za prognane i izbjegle i bavi se osjetljivim poslom u području u kojem se sukobljavaju interesi i životne sudbine Srba povratnika, izbjeglih Hrvata iz Bosne i Hercegovine i Hrvata iz krajeva u kojima je rat najviše bjesnio. Pejković je tipičan civil servant koji radi svoj posao u državnoj upravi neovisno o promjenama na vlasti. To je tip namještenika koji je u zapadnim demokracijama zaštićen od nasilja ulice i političkih pritisaka. U Hrvatskoj on to očito još nije. Napadač u Imotskom koji je gađao Linića i Jurjevića jajima (a zamalo se stiglo do ranjavanja čašama i pepeljarama), izvjesni D. Š. (32) iz Imotskog, navodno je izjavio da je takav način izražavanja neslaganja s nečijim stavovima uobičajen na Zapadu. Točno. I tamo poneko jaje pogodi ponekog političara. Ali napad u Imotskom prelazi te okvire, jer je izraz napete predizborne atmosfere koja je stvorena predizbornim nastupima stranačkih čelnika. Zbog toga je kandidat SDP-a Ivica Račan prozvao kandidata HDZ-a Ivu Sanadera, jer je svojim nastupom dan ranije u Imotskom naelektrizirao atmosferu. Zbog toga se Sanader i ogradio od čina dotičnog bacača jaja.

Sanader je dan ranije rekao da je »taj Linić rasprodao naše hotele prijatelju Štroku, uništio "Viktor Lenac" i sada nam ga šalju u X. izbornu jedinicu da tamo pokuša uništiti splitsko brodogradilište i još mnoge tvrtke«. To je, moglo bi se reći, bio žestok predizborni nastup u kojem se za volju efekta malo simplificira istina. Ali istina je i to da je Račan svog najvećeg fajtera izmjestio iz njegove riječke baze i poslao ga u opasnu misiju iza neprijateljskih linija, tamo gdje SDP slabo stoji u srazu s desnim opcijama na čelu s HDZ-ovom. Zato se takav incident mogao očekivati, ali je za svaku osudu, jer može skrenuti predizbornu kampanju u opasno područje govora mržnje gdje jedni hoće sve neistomišljenike strpati u »komunjare«, a drugi svoje protivnike u »kamenjare«.

Izvjesni D. Š. (32), ovlašteni bacač jaja protiv koji je prekršajno prijavljen, a potom će se njegov slučaj vjerojatno zagubiti u vrletima hrvatskog pravosuđa, sigurno može detaljnije elaborirati svoju tezu da je bacanje jaja na političare zapravo proeuropski običaj. On bi mogao, primjerice, ustvrditi da i u uglednoj demokratskoj Švedskoj neki fanatici svako toliko smaknu premijera ili ministricu vanjskih poslova. Slab primjer i slaba utjeha. Kad uspije uhvatiti počinitelja Švedska se, u skladu sa zakonom, zna pobrinuti da se dugo hladi iza rešetaka. Njen je problem što je ona u nekim elementima »prezrela« demokracija pa je tek sada, nakon drugog kiksa, uspjela političarima nametnuti jaču zaštitu. Jer nema više mjesta na kugli zemaljskoj kojim, uz ostale, ne hoda i poneki fanatik, lak na jajima, pepeljarama ili okidaču.

Povratak izbjeglica i izgradnja pravne države, dva od triju (treći je suradnja s Haagom) glavnih uvjeta za pristup Hrvatske Europi, bolno su se poklopila u slučaju napada zasad nepoznatih osoba na Lovru Pejkovića. U ozračju tih triju uvjeta zbiva se i užarena predizborna kampanja u Imotskom i u još nekim krajevima koje je rat dobro dohvatio. Ozlijeđenom Liniću odbili su u obližnjem kafiću dati vode, jer da je nema za »komunjare«. Hoće li to učiniti i Stipi Šuvaru kad dođe doma? Čudno danas zvuči podatak da je među 700 dobrovoljaca iz Hrvatske u internacionalnim brigadama u španjolskom građanskom ratu čak 63 bilo iz Imotskog.