Gori, gori, gori borovina, gori dušo naša ladovina...", poje li ga poje sve do zlaćanog tiraža uzdanica hrvatskoga narodnog folka Mate Bulić, a da nikom zapravo nije jasno žali li dični Mate zbog borovine ili ladovine. Možebitno ima nešto posve drugo na umu, kakvu metaforičnu misao, jerbo nam se tako uznosito prikazuje da mora biti cilja na kakav skriveni subjekt. Ma tko mari, važno je da to narod voli. Dao Bog više takvih, stvorili bi barijeru prema Istoku, pa bi bilo manje Ceca, Beca, Meca... objasnio nam je Bulić, toliko drugačiji od one odiozne nam "istočnjačke" folk-estrade koja na punokrvne Hrvate djeluje tek u sitne noćne sate i pod alkoholnim parama... Nije stvar u akordima, aranžmanima i tekstovima, u pitanju je etiketa, gospodo. A kad je ona hrvatska, drugačije se čuje...

Eto, recimo, Miroslav Škoro, "milo moje mame svoje, više moje nego mame svoje", zapalio je bar tri hrvatska naraštaja svojom lakoglazbenom "poezijom". Zbog baštinjenja specifičnog, izvornog hrvatskog folk-nasljeđa. Gotovo je zasjenio i neprijepornog vladara hrvatskoga masovnoga glazbenog ukusa, Marka Perkovića Thompsona, koji se odlučio za distanciranu glazbenu (predizbornu) šutnju, dokazujući svoju estradnu neinvolviranost u kampanji 2003. Radije se okrenuo Internetu, pozivajući narod na rušenje komunističke vlasti(!?), dok štima instrumente za turneju koja se slučajno gotovo preklopila s rasporedom "političkih tekmi" domaćih ligaša... Škoro, međutim, potvrđuje svoju svestranost. I poje i glasnogovori. Kad je na splitskom koncertu u duhu svog autohtonog humora izjavio: "Na grb slavonski uvest ćemo svinju i Carlu del Ponte, s tim da piše tko je tko", bilo je to posve bez predumišljaja. Tako da ga je barjaktar s fašističkim znakovljem (nacističkom zastavom) na osječkom koncertu zgranuo. Ostavio ga bez teksta. "Jako mi je žao zbog tog događaja i doista me iznenadio. Nemam riječi. To je stvarno bila prava fašistička zastava", šokiran će direktor Croatia Recordsa. Ma je li moguće? Baš prava?! Da nije ipak posrijedi zlonamjerno insinuiranje dežurnih kritičara hrvatskoga glazbenog idola ili možda namještaljka sračunata na njegovu diskreditaciju?

Tako je to i kad "Nadalina muti jaja, zamuti pamet svima, i svaki dan sve je slaja, ka gutljaj dobrog vina..."

Nije problem u jajima, nego u Nadalini.

Imotski proizvođač predizborne kajgane servirane na SDP-ovim čelnicima Slavku Liniću i Marinu Jurjeviću, rečeni hrvatski branitelj Dubravko Šumanović, uradio je to, tvrdi, svjesno i samostalno. Da bi "mali državni činovnici" (političari) koje plaća hrvatski narod shvatili da za svoja nedjela mogu dobiti i nekoliko jaja u glavu... Šumanović drži da personificira volju naroda, pa poručuje "ojajanim": "Gađao vas je narod, gospodine Liniću i Jurjeviću." Bio je to ipak čin pojedinca, ali besumnje modeliranog političkim i društvenim ozračjem koje generira regresivnu svijest i afirmira primitivizam i netoleranciju kao sredstvo političke borbe u hrvanju domaćih minotaura. S obzirom na stanje duha u ovoj apatičnoj i dešperatnoj državi koja se još uvijek napaja epikom u slavu svojih (neupitnih) ratnih junaka, Linić i Jurjević su još i dobro prošli, a malo je falilo da k njima (nakon SDP-ovske šalice) poleti i staklovina (čaše i pepeljare) koja bi nemuštoj kampanji neočekivano dala krvaviju dramaturgiju.

SDP je zbog Šumanovićeva ekscesa stigmatizirao HDZ (koji je incident osudio i od njegova se aktera ogradio) jer je s "mjesta zločina" (Imotskog) Ivo Sanader prethodno "odaslao poveću količinu ideoloških poruka" u osnovi kojih je i ona da je Linić poslan u 10. izbornu jedinicu kako bi dokrajčio Split i Dalmaciju. Pače, izjavio je da Račanovu vlast treba smijeniti zbog 15 tisuća poginulih u Domovinskom ratu, 35 tisuća invalida, 7500 ljudi iz BiH koji su stradali u obrani Hrvatske, a među njima i 130 Imoćana. A to jest opasna instrumentalizacija rata i njegovih žrtava kojoj je Sanader ciljano pribjegao, ma koliko se danas pravdao da je krivo interpretiran. Ergo, jaja na stranu, njih lako i obična voda spere, ali prljave poruke ostavljaju dubok trag na psihotičnoj, ratom traumatiziranoj naciji koja se zaklinje u Europu istodobno galopirajući sve dalje od nje.

Kad politički oponent HNS-a, primjerice, traži fotografiju Vesne Pusić da bi, kako cinično eksplicira pred okupljenim građanima, njome obrisao guzicu, a drugi joj "... mrtvu majku u grobu", to nije sukob neistomišljenika u političkoj borbi, nego sudar svjetova, iza kojega ruševine treba temeljito sanirati, a ne tretirati osebujnom "spomeničkom baštinom". No problem je naša kriva percepcija o nama, naš subjektivni odnos prema objektivnoj stvarnosti...