U Slobodnoj Dalmaciji od 27. rujna 2003. objavljen je zanimljiv razgovor s jednim od najviših dužnosnika Titove i Rankovićeve zloglasne Udbe g. Maksimilijanom Baće povodom izlaska iz tiska njegove knjige "Apusrdi Karla Marksa". Premda je Maks Baće prešutio ili je samo uzgred spomenuo svoju ulogu u Titovim zločinima i čistkama, ipak je na kraju, premda bez trunke pokajanja za zla koja je nanio tolikim ljudima, prije svega svome vlastitom narodu, smogao izreći iskreno istinu o svome životu: "Dali smo živote za - drek!"

Ovaj devedesetogodišnjak, koji se nacionalno donekle osvijestio tek 1971. godine, u vrijeme Hrvatskog proljeća, bez dlake na jeziku i krajnje jednostrano uspoređuje američkog predsjednika Georga W. Busha s Hitlerom i naziva ga prvim zločincem 21. stoljeća, kojega mnogi drže idiotom.

No, g. Maks Baće nema nikakvo moralno pravo ni politički habitus za izricanje ovakvih ocjena o američkom predsjedniku, dok on sam prešućuje svoju ulogu u služenju jednom drugom zločinačkom pokretu i projektu koji je započeo legendarnim Titovim pokoljem vlastitoga naroda na Bleiburgu i Križnom putu, a u čemu je jednu od važnih uloga odigrao i sam g. Baće.

Prema raspoloživim i djelomično objavljenim povijesnim izvorima, kao i na temelju svjedočenja nekih od aktera najvećeg maskra u hrvatskoj povijesti, srpski koljač, ratni zločinac i partizanski komandant Simo Dubajić izjavio je da je iznenada dobio nalog da se 30 tisuća domaćih izdajnika pobije na Kočevskom rogu, a naređenje su izdali Maks Baće, Ivan Matija-Maček i Jovo Kapičić, u svojstvu Rankovićevih pomoćnika.

Vrlo je zanimljivo da u svojoj knjizi i u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, Baće svoju ulogu u Ozni više vidi kao neki novinarski nego li špijunski posao. O svojoj ulozi u strahovitim ratnim zločinima, ne govori ni riječi! Kao uostalom niti o Titovim, kojem je on, kao i Ranković, bio podređeni izvršitelj.

Prava je šteta da Baće pod konac ovozemljskog života prešućuje Titov genocidni telegram od 13. svibnja 1945. godine, koji šalje štabu 3. armije i u kojem naređuje slijedeće: "III. armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. Sa njima se nalazi Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima... Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanj - Slovenjgradec, kako bi koncentrisali napad na uništenje ove grupe." U potpisu ovog brzojava, koji je značio smrt za nekoliko stotina tisuća zarobljenih vojnika i civila, stajao je Josip Broz Tito osobno.

Tito je ovu zapovijed istog dana uputio i Štabu 1. armije, jer se pribojavao da Vlatko Maček ne bi uz pomoć Churchilla, oformio višestranačku građansku vladu i spriječio uspostavu Titove komunističke tiranije. Telegram koji je Tito uputio 14. svibnja, dakle slijedećeg dana, bio je dostavljen 7. i 9. slovenskom korpusu pod zapovjedništvom Glavnog štaba Slovenije, te se nije odnosio na zarobljene Hrvate, već Slovence ili Nijemce, jer slovenski partizani nisu tada mogli niti su zarobljavali hrvatske vojnike i civile. Ova Titova inicijativa postala je bespredmetna, jer samo četiri dana kasnije Glavni štab Slovenije je ukinut i stavljen pod komnadu 4. armije, u kojoj se nalazila i tenkovska divizija zloglasnog četničkog koljača Sime Dubajića, koji je prema vlastitom priznanju iz 1990. godine, pobio 1945. godine oko 30 tisuća zarobljenika i žalio što ih nije pobio još i više.

Tito je 26. svibnja 1945. u Ljubljani, a potom u Mariboru i Kumrovcu izjavio da su on i partizani "očistili zemlju od domaćih izroda i Nijemaca" a u govoru od 4. lipnja 1945. godine rekao je "da je ruka pravde, osvetnička ruka naroda već stigla većinu, a da je samo manjina izdajica uspjela pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo".

Pokolj na Blebirugu i Križnom putu bio je sustavno pripreman od 1944. godine, o čemu postoji obimna dokumentacija britanskog Foreign Office-a. U jednom službenom britanskom dokumentu od 11. svibnja 1945. godine upućenom ministru vanjskih poslova sir Anthonyu Edenu izvještava se "da su partizani u svakom gradu i selu uspostavili strahovitu diktaturu komunističke partije, da nikome ne dopuštaju napustiti zemlju ili uspostaviti kontakt sa savezničkim snagama, jer boljševizaciju Jugoslavije kane ostvariti bez živih svjedoka. U skladu sa takvom odlukom, komunisti su tražili sve one koji su među narodom uživali bilo kakav ugled ili važnost, hapsili ih i potom bez suđenja strijeljali ili slali u koncentracione logore gdje bi ih kasnije, čini se, ubijali."

U izvještaju se navode deseci primjera masovnih strijeljanja istaknutih svećenika i intelektualaca u jesen 1944. i proljeće 1945. godine.

Premda g. Maks Baće sve navedeno uporno prešućuje, Titovo ime, ali i imena njegovih najbližih suradnika, danas simboliziraju najveći pokolj hrvatskog naroda u modernoj povijesti, Goli otok, slom Hrvatskog proljeća, ubojstvo Andrije Hebranga, utamničenje i trovanje kardinala Alojzija Stepinca (g. Baće ne vjeruje da je bio trovan, ali Vatikanska kongregacija za kauze svetaca utvrdila je u točki 4. izjave o beatifikaciji kardinala Stepinca iz 1998. godine," da je tijekom izdržavanja zatvorske kazne bio sustavno trovan u zatvoru, što je imalo za posljedicu njegovu preranu smrt."), a napokon i zločinačku JNA kao Titov naoružani dio komunističke partije Jugoslavije, koja je počinila od 1981. godine bezbrojne zločine od Kosova do Hrvatske, Slovenije i BIH. Tito je i sinonim za Udbu, jugoslavenski komunistički totalitarizam, nacionalnu neravnopravnost i strahovladu.

Iz svega proizlazi da su Tito, Baće, Ranković i dr. ne samo prema zapovjednoj odgovornosti, već i prema osobnoj odgovornosti krivi za Bleiburg, Križni put, Goli otok, slom Hrvatske 1971. godine i komunističku strahovladu od 1945-1990. godine. Nedopustiva je blamaža i ponižavanje hrvatskog naroda da Tita još uvijek slave današnji najviši državni dužnosnici (isto je činio i bivši predsjednik Hrvatske Tuđman), a u Zagrebu se najljepši trg još uvijek zove Trg maršala Tita. Takvog povijesnog ankronizma i zaborava nema više niti u Rusiji od baltičkog mora do Vladivostoka. Zakasnjela, ali neiskrena ispovijed g. Maksa Baće u tome nije dala nikakav vrijedan doprinos, osim iskrenog priznanja "dali smo život za drek", ali bez iskrenog pokajanja. Bilo bi mu bolje da je šutio, a Marksa i njegovo učenje odavno su raskrinikali daleko veći i priznatiji filozofi i političari, nego što je to Maks Baće.

Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-1861.