Od seoskih birtija i stočnih sajmova do akademskih simpozija vlada gotovo isto mišljenje: političari su nam nesposobni i nepošteni. Mahom slove kao besprizorni tipovi, kojima ništa nije sveto osim vlastite koristi i probitka. Još radikalniji kritičari doživljavaju ih skoro družinom sjecikesa. Skloniji "revolucionarnim metodama" bi ih pak poslije trećeg gemišta "sve po kratkom postupku". A pristaše "selektivnijeg pristupa" - najprije na stadion, a onda "malo prošarati mitraljezom"! Kao u onoj staroj ruskoj - "zagrebeš li malo po Rusu, ispod ćeš naći Tatara", tako i kod nas: zastružeš li malo nekog našeg već neporecivog demokrata, često ćeš otkriti starog političkog autokrata ili obiteljskog despota. Ispod nove blještave demokratske politure nerijetko čuči totalitarac. Pa i među političarima. Ima kod nas javno znanih pojedinaca koji slove kao utjelovljenja demokratizma, gotovo kao pokretni spomenici demokracije, kojima samo što ne moramo ići po demokratske ateste, a da demokraciju doživljavaju kao komesari i kao seoske starješine. Ne slaže li se netko s njihovim mišljenjem, ne samo da će biti javno izgrđen, nego će na nj biti organizirana i "demokratska hajka". Pogotovo ako je oponent s političke desnice, za koju neki spomenci drže da ne bi ni trebala participirati u demokraciji. S osobitim je žarom takvu potrebu nedavno zagovarao naš "europski priznati izdavač", uvjeravajući da "sve desničare treba poslati na promatranje", a potom valjdazatvoriti u ludnicu!

I na drugoj, a ne samo na tzv. lijevoj strani naše politike, postoji tip te okamenjene patrijarhalne svijesti, koji demokraciju doživljava kao politički cirkus, koji bi "u ime demokracije" ukinuo sve političke razlike, osnovao "jednu hrvatsku stranku", a sve koji misle drukčije držao sumnjivim. Tzv. obični ljudi, mahom frustrirani svojim životima (malim plaćama, nezaposlenošću, velikim daćama i besperspektivnošću) nerijetko podlegnu tim svojim dešperacijama i autoritarnom kulturnom naslijeđu. Ali i mišljenjima koja se naturaju iz ustajalih političkih meandara. Pa je tako stvorena i opasna generalizacija, ne samo da su nam svi političari nesposobni, nego da su i nepoštene političke barabe. Naravno da među političarima ima svakakvih, pa i onih kojima pošten čovjek ne bi iz ruke ni oraha uzeo. No, ako ih ima i samo nekoliko poštenih, a ima (dovoljno se sjetiti vrlina pokojnog Vlade Gotovca, čestitosti Srećka Bijelića, idealizma Marka Veselice ili čistih ruku Dražena Budiše) takva je generalizacija i nepravedna i pa i uvredljiva. Među političarima ima naravno i pokvarenjaka, varalica, smutljivaca i lažaca. Ali usporedimo ih s "europskom elitom", samo s jednim Owenom!

Naša je najveća zabluda što smo kroz sve godine titoizma vjerovali da samo režimska represija svojom olovnom pločom ne dopušta hrvatski rast. Pa i javnu pojavu svih "zatočenika savjesti", kako onih u umjetnosti i kulturi, tako i u politici. Vjerovali smo da će s dolaskom slobode i demokracije nastati divovski cvjetni vrt, da će se Hrvatska pretvoriti u veliku cvjetnu Arkadiju, zemlju pravde, slobode, istine i demokracije. Ali to se pokazalo samo kao iluzija.

Jedno u biti patrijarhalno društvo samo se kroz godine komunizma i titoizma impregniralo čvrstom "crvenom niti". I umjesto sanjane Arkadije osvanuo je zapušteni provincijalni perivoj s nešto kržljavog demokratskog bilja i zaraslih grmova, te s mnoštvom trnja.

Da smo mi bolji, bolji bi bili i oni. Političari su naša slika i prilika, koliko god mi bježali od toga. Pogledajmo oko sebe, pokušajmo uočiti koliko je u našim riječima iskrenog zgražanja, i kod nas i kod drugih, a koliko zavisti. Tek nakon takvog "sudara s realnošću" ima smisla krenuti na biralište.