Temeljni paradoks predstojećih izbora nitko još nije pokušao objasniti; ponajčešće ga se tek zdvojno konstatira: zašto većina, politikom duboko razočarana, ima dojam kako među političarima nema uočljive razlike, kada je ipak očito da je trećesiječanjska vlast Hrvatsku preusmjerila onamo kamo su birači to i željeli? Jer, tvrdi li tkogod kako Hrvatskoj ide danas lošije nego potkraj 1999., a da nije izravno uključen u opće predizborno laganje, ili je neobaviješten, ili pak s nekoga nejasnog razloga namjerno ne govori istinu. Unatoč tome – pokazalo je ovih dana i znanstveno istraživanje što ga je naručila vlada – Hrvati zdvajaju.

Spomenutom analizom otkriveno je da dvije trećine građana drži kako stvari idu loše. Pola ih je uvjereno da se standard pogoršava, a samo nešto više od desetine smatra da je viši nego prije. Više od polovine ispitanika – dokazano pogrešno – misli da nezaposlenost raste. Dvije trećine veli da je zemlja nestabilna, što je u odnosu na razdoblje od prije četiri godine također duboko pogrešno. Otkud svi ti odgovori? Kako objasniti toliku dešperaciju?

Nepravdom. Hrvatska je duboko nepravedna zemlja. Takvom je stvorena, tako je stasala, stanje sada već okoštalo u samorazumljivost. Vladajuća koalicija, pak, nije ispunila temeljno, možda neizgovoreno, ali zapravo najvažnije, ključno obećanje: ispraviti nepravde, učiniti da vlastito društvo više ne doživljavamo kao konačno nepravedan svijet iz kojega nema uzmaka. I kad je tako, nijedna statistika građane neće uspjeti uvjeriti da je koalicija učinila ono što je obećala. Jer što vrijedi statistika u usporedbi s osjećajem?

A na osjećaj nepravde hrvatski građani imaju pravo biti osjetljiviji možda i više nego žitelji ostalih tranzicijskih država. Jer njima je pravda obećana; drugdje su se nova društva izgrađivala uglavnom na modernim političkim pojmovima prava, interesa i europskih integracija lišenih tradicionalističkih moraliziranja; u nas se govorilo o moralu, o istini, o pravdi, o nužnosti da se za njih gine. Pravda je proglašena konačnim opravdanjem, razlogom nastanka neovisne hrvatske države. Jugoslavija je nepravedna, govorilo se, i mi imamo demokratsko pravo iz takve države izaći; ne bismo ni izlazili da je uistinu pravedna. Pravo da izađemo svakako smo imali. Ali Tuđmanova vlast nije rekla cijelu istinu. Lagala je, njezin vrh pritom vjerojatno svjesno: tvrdili su da će izgraditi pravedno društvo, a namjerno su – tko zna zašto – stvorili jedno od najnepravednijih u Europi.

Ne treba već stoti put ponavljati argumente za tu ocjenu: zna se da je društveno bogatstvo preraspodijeljeno na, u najboljem slučaju, nemoralan način i da ga je dobila manjina koja to ni po kojem racionalnim kriteriju uglavnom nije zaslužila. S druge strane, stvorena je vojska paora koja je u rovovima dočekala manje-više kostobolju i otkaze s posla.

Društvo, nadalje, tinja u stalnoj latentnoj krizi zbog katastrofalnog pravosuđa: bilo bi zanimljivo znanstveno istražiti kako na raspoloženje nacije utječu onako očito nepravedni slučajevi kakvi su Vinko Budiša i Lora u Splitu, Croatia bus u Zagrebu ili aktualna tajkunizacija u Valpovu. I treće: to što je spomenuto istraživanje pokazalo da su mnogi građani neobaviješteni, također je posredna posljedica rasapa vrijednosti. Jer za toliku neobaviještenost izravno je odgovorna nacionalna televizija, ultimativni ovdašnji medij, koja je devedesetih, osim u političku muzaru, pretvorena i u rasadište neprofesionalizma i nemara i to za lovu onih koji je s vjerom gledaju.

I sve je to, pred ove izbore postaje konačno jasnim, vladajuća koalicija dugoročno zacementirala. Bio je u pravu Vlado Šeks: »Propala vam detuđmanizacija«. Pa kad birače danas čak i Mesić priprema na koaliciju SDP-HDZ, to ne znači ništa drugo nego da je čovjek shvatio kako od dubinske promjene nema ništa – a ako nema, tad su i sve kombinacije legitimne, ne? I zato se ne treba čuditi kad birači izražavaju naizgled iracionalno nezadovoljstvo – nemuštim jamranjem oni zapravo slute da nepravda nije i neće biti uklonjena.