Gađanje jajima i pepeljarama u Imotskom, teške riječi i međusobna optuživanja iz vrha najjačih stranaka, prijetnje nasiljem i likvidacijom uoči skupa jedne koalicije, podmetanja, uvrede i blaćenje političkih suparnika, desetak dana uoči najneizvjesnijih izbora dosad, pokazuju da je izborna utrka ušla u završnicu. U kojoj će se, prema svemu što je dosad viđeno, voditi bitka do posljednjeg daha. Pa ako već nije dovoljna žestoka i uvredljiva retorika kojom se u očima zbunjenih birača protivnika nije samljelo do kraja, neki od »boraca« za vlast neće se libiti ni fizičkog obračunavanja, jasno, preko svojih simpatizera, nikako ne izravno.

U usporedbi s tajlandskim boksom gdje se, unatoč svemu što je u tom grubom sportu dopušteno, ipak znaju određena pravila, politička je utrka u Hrvatskoj ovaj put do kraja ogolila većinu njezinih sudionika, prikazujući ih modernim gladijatorima koji se bore bez ikakvih pravila. Jedino što se ti naši veliki borci za podizanje standarda građana i davanje slatkorječivih obećanja – koja će poslije izbora uglavnom zaboraviti – u areni ne bore protiv lavova ni tigrova, nego protiv svih onih s kojima su do jučer u Saboru ili Vladi sjedili i pili kave, dok ih medijske oči nisu promatrale.

Iako su se posljednjih mjesec dana diljem zemlje razne »nove snage« za Hrvatsku – koje je hoće »pokrenuti«, ili su »zaljubljene u nju«, ili jako »vole svoju zemlju« želeći je odvesti »u Europu i dalje«, ili pod motom »Da za Hrvatsku« – prilično izmrcvarile građane i pritom se međusobno izvrijeđale na pasja kola, na kraju bi narod mogao biti lav, a oni samo manje-više uspješni gladijatori. Koji su se silno, udarajući rukama i nogama, jajima ili pepeljarama, htjeli dokopati arene, odnosno Sabora ili vlade. Pa bi narod tako na izborima neke koji o tome ni ne sanjaju mogao »pojesti« i poslati u zaborav.

Doista je dirljivo kako domaća politička elita, kako sama voli kad joj se tepa, jurca državom, prevaljujući kilometre i kilometre u jednom danu da bi svoje mudrosti iznijela biračima za koje jedino uoči izbora mari. Hodaju dječjim vrtićima i domovima umirovljenika. Ili pak dolaze na noge radnicima s bijednim plaćama kako bi im objasnili da će im život postati neusporedivo bolji glasaju li upravo za njih. U normalnim okolnostima te iste radnike naši politički moćnici gledaju s vrha svog Olimpa ili ih zaobilaze u velikom luku.

Maštoviti su ti naši političari u vrijeme bitke za svaki glas. Pa će se neki tako sjetiti i hendikepiranih osoba, dijeleći, primjerice, slijepima svoj stranački program na Braillevom pismu, ili će se jako brinuti za potrebe ljudi s invaliditetom. Kako im osigurati što dostojanstveniji život, olakšati svakodnevne probleme u društvu koje uglavnom prihvaća samo zdrave, ali, eto, i to će se promijeniti kad baš oni dođu na vlast.

Borcima za glasove puna su usta i ružičastih obećanja mladima, koji su već odavno pročitali sve te njihove demagoške kerefeke, te umjesto da razmišljaju kome dati glas, uglavnom razmišljaju kako otići iz države u kojoj su rođeni i koja nema razumijevanja za njihove potrebe, nego im stalno poručuje da novo bolje sutra tek dolazi, samo neka se još malo strpe. Dok »bogovi s Olimpa« nakratko silaze među narod, taj narod i dalje preživljava uz čarolije. Mirovine su tanke kao i uvijek, troškovi života sve veći, tramvajce koji teško zarađuju svoj kruh ponovo u sitne noćne sate prebijaju huligani, iživljavajući svoje frustracije na njima.

Stručnjaci upozoravaju da će do kraja ove godine vanjski dug doseći vrtoglavu 21 milijardu američkih dolara. Pa tko će to platiti? Oni za čije se glasove moćnici koji su ih prezadužili bore, nudeći im kule u oblacima. U državi u kojoj malo toga štima, a i ono što valja opet je na staklenim nogama, sva se ta obećanja doimaju kao Potemkinova sela.

Nije onda ni čudo da su borci za glasove zakupili skupe novinske stranice u svim medijima, skaču na nas svake minute s televizije ili nas podsjećaju na svoje likove i djela s golemih plakata na svakom stupu, zidu, autobusnoj stanici, iz zraka, s kopna i s mora. Lako je tako boriti se za vlast u državi u kojoj siromašni građani – kojima će sutra, naravno, sigurno biti bolje – iz svojih tankih lisnica moraju izdvajati i za političare-gladijatore. Ne samo što ih danomice moraju slušati, a i to je napor, nego ih pritom za to debelo i plaćaju. I prije izbora i za vrijeme izbora, a i godinama nakon izbora.