Predizborna nervoza pogoduje porastu političke manipulacije. Protagonisti političke kampanje nas uvjeravaju u ono za što smo se uvjerili da je upravo suprotno tome. U takvoj atmosferi porasta političke manipulacije raste i politička paranoja. Hrvatska je javnost, po mnogim pokazateljima, sklona političkoj paranoji kao patološkom obliku politike. Sastavne su komponente političke paranoje u prvom redu nasjedanje »teoriji zavjere«, izgradnja »opsadnog mentaliteta«, rastuća esterofobija – strah od inozemstva i, kao pretposljednji stupanj eskalacije, i ksenofobija i netolerancija prema svakome onome koji misli drukčije. Posljednji stupanj je, dakako – što bi rekli naš premijer Račan i seljački vođa Tomčić (ne treba ga, dakako, brkati s legendarnim seljačkim vođom Matijom Gupcem) – političko nasilje. Bez obzira da li se to nasilje manifestira u obliku bacanja jaja u Imotskome, ili udarcem vojničkog opasača po glavi, Gotovčevoj, dakako... Doktor Sanader, koji je još uvijek raspolućen po klasičnom literarnom shizofrenom predlošku doktora Jeckyla i mistera Hidea, osudio je nasilje u Imotskome pravdajući to pripadnošću počinitelja jednoj ekstremističkoj stranci. No, nije istovremeno osudio i teži dio incidenta – a to je odbijanje vlasnika jednog obližnjeg kafića koji nije htio »dati vode komunjarama«. Dok je čin bacača jaja moguće objasniti, eventualno, i mentalnom neuravnoteženošću, ovaj drugi počinitelj iz kafića postupio je po umišljaju. Utoliko je taj dio incidenta teži i znakovitiji.

No vratimo se poticanju paranoje. Prošlog je tjedna istup jednog svjetskog stručnjaka izazvao lavinu reakcija, neprimjerenu samom istupu i osobi koja je izazvala ovakve reakcije. Riječ je o Victoru Bulmer-Thomasu, direktoru britanskog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose. Bilo je to na konferenciji »NATO-EU i Jugoistočna Europa«, u organizaciji Centra za strategijska istraživanja, nevladine organizacije koju vodi kanadski politolog Marin Sopta. Žao mi je što unatoč najavi nisam nazočio toj zanimljivoj konferenciji, jer su se u međuvremenu održavali i Hrvatski politološki razgovori s temom »Hrvatska pred izbore«. Bulmer-Thomas je svojim istupom uzbudio hrvatsku javnost: izjavio je da Hrvatska može ući u EU najranije 2012., a na prijam u EU utjecat će i činjenica što Hrvatska graniči s Bosnom, zemljom koja je promašaj i koja živi od međunarodne pomoći. Thomasove riječi izazvale su konsternaciju, rezignaciju i naprasnu deziluziju europskim projektom, u koji je ova Račanova vlada uložila prilično truda. Da i sama Vlada u to vjeruje, a osobito njen premijer, dokazom je nepotrebno isticanje ozbiljnog profesionalca Nevena Mimice na izbornoj listi SDP-a. U najcrnji optimizam zapao je Zdravko Tomac, koji je reagirao smrtno razočarano, tvrdeći da hrvatska politička elita mora prestati zavaravati i narod i sebe, i priznati da Hrvatska neće u EU narednih 20 godina. Hrvatska je, tvrdi Tomac, sama za to kriva jer je prihvatila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a njime je Hrvatska preuzela zadaću stabilizacijskog čimbenika u regiji – a regija će se stabilizirati, po Tomcu, kada vinograd rodi na Savi...

No dezinformacija koju je ovom prigodom proširio Tomac nadovezuje se na dezinformaciju koju je izazvao, prije njega, i sam izlagač na skupu, rečeni Thomas. Tako su Thomas i Tomac uspješno pridonijeli porastu predizborne paranoje. A da tu paranoju Europska unija ne tumači tako olako, vidi se i po tome što je u Hrvatsku došao ni više ni manje nego Guenther Verheugen, europski povjerenik za proširenje da bi ispravio Thomas-Tomac dezinformaciju.

No, on je stručnjak za Latinsku Ameriku, a ne za Europu. Posljednja mu je knjiga, objavljena 2001., o regionalnoj integraciji Latinske Amerike i Kariba. Tek jedan članak objavio je o europskim problemima, i to o perspektivama za sporazum o slobodnoj trgovini u okviru MERCOSUR-a, 2000. godine. Svi drugi njegovi radovi su o SAD-u i Latinskoj Americi, o brazilskoj devalvaciji, o razvoju Latinske Amerike... A naša ga je javnost ne samo dočekala kao meritornog stručnjaka za EU, već i kao nekog »glasnogovornika iz sjene«, koji govori »skrivenu istinu«, suprotno dokumentima EU. A činjenice govore baš obrnuto: ne samo da o tome govore Prodi i Verheugen, kao najkompetentniji funkcionari EU, već i svi službeni dokumenti EU, kao što je to završni dokument s Europskog summita u Solunu, u kojem se izričito kaže da će svaka zemlja biti prihvaćena na temelju vlastitog uratka u usvajanju europskih kriterija i da neće morati čekati ikoga drugoga. EU govori kroz usta svojih ovlaštenih predstavnika, a Thomasovo mišljenje tek je stav jednog od stručnjaka međunarodnih odnosa, koji se baš Europskom unijom i njenim proširenjem i ne bavi, pa i ne zna što je sad en vogue u Bruxellesu. I zato nam je došao i Verheugen, jer se u Bruxellesu doista plaše hrvatske paranoje i onih koji ju raspiruju.