Nekako je sjetan dan, dragi Ivice. Možda nam je ovo posljednje pismo. Sljedeće subote šutimo, a poslije tko zna? Kad prepustiš odluku volji naroda, mogu ti prekinuti putanju kad baš pomisliš da ti je najbolje krenulo. To je taj rizik izbora. I baš sam namjeravala nostalgično se sjetiti svega dobrog i pozitivnog što su učinio u svoje četiri godine, kad eto tebe opet - rješavaš tjedan dana prije izbora granicu sa Slovenijom u Piranskom zaljevu. Koju si u punom mandatu uspio tek zakomplicirati. To je ta karakteristična politika samosaplitanja : pohvaliti se neuspjehom u nadi da to nitko neće primijetiti. Ali, nitko ne rješava pitanje granica u predizbornoj kampanji, dragi Ivice. I da je to učinio slovenski predsjednik Janez Drnovšek, još bi se to moglo shvatiti kao predizborna demagogija. Jer, on je, da te podsjetim, s tobom dogovorio i parafirao sporazum s kojim se potpuno slaže i koji smatra valjanim. A ti si, da te i to podsjetim, s njim dogovorio i parafirao sporazum, kojeg si se odrekao nakon što si se raspitao što si potpisao. I sad predizborno najavljuješ arbitražu o morskoj granici sa Slovenijom. Za arbitražu je uvijek potrebno dvoje, dragi Ivice. Koji moraju dogovoriti i predmet arbitraže i arbitra. A trenutačno Slovenija nema potrebu za abitriranjem. Zadovoljna je onim što ste potpisali. Da si samo prešutio taj Piran, tko bi ga se još sjećao, dok se voziš svojom cestom, dok se pališ naizmjenično na Cro-Copa i na Severinu... Dok te povjerenik Europske komisije za proširenje Guenther Verheugen dolazi podržati prije izbora više nego što bi priličilo njegovoj funkciji u Komisiji, a taman toliko koliko pristaje njegovoj pripadnosti njemačkom SDP-u, ti na silu pokušavaš vlastiti neuspjeh prikazati kao rješenje. Umjesto da opušteno plešeš uz Severinu, kao drug Slavko. A znaš da još nisi David Coperfield, niti si više predsjednik komunističke partije. No kao da je ostalo još nešto od onih starih komunističkih običaja da uspjehe valja ostvariti na svim područjima, a ako činjenice ne odgovaraju imperativu, valja retuširati činjenice.

Ali ponekad se pitam i nisam li bila prestroga prema tebi, dragi Ivice. Znaš da djeluješ solidno, kad pogledam televiziju i tih devedesetak hrvatskih stranaka, više nego što ih je cijela klasična Europa uspjela skupiti u (više)stoljetnoj tradiciji. Kad vidim te čudne ljude koji se javljaju iz svojih kupaonica, jer ta im je prostorija u izbornom sožeru trenutačno slobodna, nudeći nam svoje vodstvo u budućnost. Kad vidim te velike čudnovate glave koje nas vrebaju s jumbo-plakata, kao da nam hoće ukunuti bilo kakvu nadu u budućnost. Kad slušam te nesuvisle propagandne slogane i parole kojima nas čudnovate glave bombardiraju na radiju...

U toj količini bizarnosti i nenormalnosti djeluje gotovo savršeno normalno da bivši šef komunističke partije, odnosno ti, dragi Ivice, odlazi po predizborni blagoslov kod Pape i potom se razgaljuje uz "Travu zelenu" i "Djevojku sa sela". Te da odašilje poruke kao da je godina 1990. pa treba pozivati na "DA za Hrvatsku". Što tada, ako me sjećanje ne vara, dragi Ivice, baš i nije činio. Propuštaš još samo pozvati na "lupi petama i reci da za Hrvatsku" da predizborna preobrazba SDP u HDZ bude potpuna.

Po definiciji i tradiciji takve bi poruke bolje legle doktoru Ivi, koji bi se i po definiciji i po stranačkoj tradiciji bolje trebao snaći i u "Travi zelenoj" sa "Djevojkom sa sela". Ali doktor Ivo se totalno posvetio laptopu, a u predasima pokazuje kako vješto barata s loptom. Gotovo kao Michael Jordan. Poručujući kako može biti i Socijaldemokratska partija i Hrvatska socijalno liberalna stranka i Stranka hrvatskih košarkaša, ali da bi iznad svega želio biti premijer u dobroj kondiciji. Ako ga u međuvremenu Phil Jackson ne angažira za prvu petorku LA Lakersa.

Tradicija se nastavlja: kod nas uvijek HDZ postaje SDP i obratno. Znači, ako za tjedan dana i odeš, vratit ćeš se, dragi Ivice.