Hrvatska je ušla u posljednji tjedan pred izbore umorna i, čini se, nimalo pametnija nego je to bila na početku kampanje. Način predizbornih odmjeravanja, a još više njihovo medijsko praćenje, posebice na nacionalnoj televiziji, ne pomažu bistrenju izborne ponude, nego osjećaju opće pometnje, gužve, zbrke i nadvikivanja. Jednak tretman imaju šefovi najjačih stranaka i kandidat koji pred kamerama vadi protezu, kako bi »svima pokazao zube«. Neke su se činjenice ipak iskristalizirale.

Prvo, ishod izbora ostaje krajnje neizvjestan. Kampanja u tome ništa nije promijenila. Dva najnovija novinska, jučer objavljena istraživanja pokazuju da se i dalje vodi mrtva trka – Jutarnji list daje malu prednost, oko dva posto, vladajućoj koaliciji; Večernji list tvrdi da su desne stranke u prednosti za dva zastupnika. U takvom rasporedu snaga teško će se dogoditi neka dramatična promjena. Odlučit će, tvrde upućeni, nekoliko tisuća, možda i svega koja stotina, glasova.

Drugo, HDZ i dalje čvrsto drži prvo mjesto i već se ponaša kao pobjednik, kao da su izbori tek formalnost. Svojom kampanjom, brojem plakata, spotova, oglasa i skupova – pa onda i uloženim sredstvima – uveliko je nadigrao vladajuće. Udara tempo i diktira teme. Crkva, a pogotovo niže svećenstvo, otvoreno se svrstalo na tu stranu. Problem bi se mogao pojaviti s HDZ-ovim potencijalnim partnerima. Istraživanja pokazuju da Budiša i Granić – koji su nakon dogovora o zajedničkom izlasku na izbore bili nosom zaparali nebo – počinju trokirati. To se moglo i očekivati, jer se njihove stranke ni po čemu više ne razlikuju od HDZ-a, pa se onda, logično, tamo slažu i glasovi. Veliko bi iznenađenje, pokazuju istraživanja, mogli prirediti pravaši; sve ozbiljnije djeluje prognoza da Đapićevi momci postaju nezaobilazni.

Treće, sadašnja koalicija – ako je suditi po njenoj osovinskoj stranci – ponaša se kao da je izbore već izgubila. SDP vodi smušenu, nejasnu, zbunjujuću kampanju, svoje uspjehe ne zna predstaviti, neuspjesi se u javnosti doživljavaju kao dominantni. Nešto im se neodlučnih ipak vratilo, ali prije svega iz straha zbog sve izglednije HDZ-ove pobjede. Defanzivu Račanove stranke drugi članovi vladajućeg saveza (prije svega gorljivi HNS) ne mogu nadoknaditi. Osim toga – najvažnije – ta koalicija de facto više ne postoji. Seljačka stranka zauzela je istu kritičku distancu i prema dosadašnjem savezniku SDP-u i prema mogućem novom partneru HDZ-u. Njen šef otvoreno izjavljuje da će dan nakon izbora nazvati i Račana i Sanadera. S tim da očekuje kako će oni zvati njega.

Četvrto, o ishodu izbora i pobjedniku mogli bi odlučiti glasovi dijaspore i nacionalnih manjina. Tradicionalno, dijaspora povjerenje poklanja HDZ-u, manjine – ljevici. Ista bi shema, možda malo modificirana, i ovoga puta mogla funkcionirati. Obistine li se predviđanja o foto finišu, zastupnici dijaspore i manjina bit će dovedeni u krajnje delikatnu i po njih nepoželjnu situaciju. Ni za dijasporu ni za nacionalne manjine nije dobro da u izborima igraju presudnu ulogu. Zbog njihova specifičnog položaja ne bi ih trebalo pritiskati da se opredijele, poželjno je ostaviti mogućnost da surađuju sa svim strankama i svakom vlašću. Većinski dio javnosti ionako nije previše sretan biranjem predstavnika dijaspore i nacionalnih manjina u hrvatski Sabor. Zlovolja bi se dodatno mogla pojačati ako bi »Hercegovci« ili »Srbi« konačno odlučili o tome tko će vladati Hrvatskom.