Vjesnik: 18. 11. 2003.
Je li Stjepan Mesić amnestirao crnogorsku vlast za razaranje Dubrovnika 1991. godine
Crnogorska vlast iz 1991. godine aktivno je zajedno s bivšom JNA sudjelovala u pripremi i provedbi agresije na dubrovačko područje / Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović potpisao je ukaz, kojim se na dubrovačko ratište šalju crnogorski rezervisti. Zajedno s tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem obilazio je postrojbe stacionirane oko Dubrovnika, hrabrio ih i najavljivao brzu pobjed
uZAGREB, 17. studenoga - Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je u intervjuu podgoričkom listu Dan od odgovornosti za bombardiranje Dubrovnika 1991. godine amnestirao tadašnju crnogorsku vlast. »Za bombardiranje Dubrovnika kriv je vojni vrh Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Slobodan Milošević«, kazao je u vezi s tim Stjepan Mesić.
Hrvatski predsjednik nije podrobnije obrazlagao svoje tvrdnje, pa nije jasno amnestira li svojom izjavom tadašnju crnogorsku vlast samo za bombardiranje Dubrovnika ili i za cijelu srpsko-crnogorsku agresiju na dubrovačko područje. Također nije razvidno na temelju čega hrvatski predsjednik izriče takvu ocjenu. Naime, dostupni dokumenti, posebice oni objavljeni u crnogorskim medijima, govore nešto posve suprotno.
Prema njima, crnogorska vlast iz 1991. godine aktivno je zajedno s bivšom JNA sudjelovala u pripremi i provedbi agresije na dubrovačko područje. Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović potpisao je ukaz, kojim se na dubrovačko ratište šalju crnogorski rezervisti. Zajedno s tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem obilazio je postrojbe stacionirane oko Dubrovnika, hrabrio ih i najavljivao brzu pobjedu. Tim osvajačkim pohodom, Crna Gora je, kako je tada govorio Đukanović, trebala dobiti »pravedniju granicu od ove sadašnje koju su crtali priučeni boljševički kartografi«.
Branko Kostić, tadašnji crnogorski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ, napadom na dubrovačko područje htio je srpsko-crnogorsku granicu pomaknuti, kako je govorio, do Neretve. Glavni pak ideolog »mladog crnogorskog rukovodstva« Svetozar Marović, danas predsjednik državne zajednice Srbije i Crne Gore, također je podržavao to osvajanje stalno ističući da je u pitanju »rat za mir«.
Istini za volju, nekoliko godina kasnije, Momir Bulatović je u beogradskom tisku pokušao opravdati svoje postupke tvrdnjama o tome da ga je Veljko Kadijević zapravo »obmanuo«. Prema njegovom pojašnjenju, Kadijević mu je iznio, kako se kasnije pokazalo, neistinite podatke o tome da »trideset tisuća ustaša samo što nije napalo Crnu Goru«. Pod dojmom tih riječi, Bulatović je, kaže, potpisao dokumente o mobilizaciji i slanju crnogorskih rezervista u pohod na dubrovačko područje.
Bulatoviću može vjerovati tko hoće. Između ostalih i predsjednik Mesić. Isto tako se može vjerovati sadašnjim pojašnjenjima Đukanovića, Marovića i drugih pojedinaca iz tadašnjeg crnogorskog rukovodstva. Problem je, međutim, što se do amnestije tadašnje crnogorske vlasti za bombardiranje Dubrovnika ne može doći na temelju tadašnjeg ponašanja te političke garniture.
Motivi hrvatskog predsjednika za takav redizajn nedavne povijesti možda su u političkim razlozima. Međutim, što god bilo povodom za takvo Mesićevo očitovanje, ako su mediji dobro prenijeli ono što je zaista rekao, takav potez možda ima dobre namjere, ali i jedan sasvim konkretan nedostatak: u suprotnosti je s činjenicama iz tog razdoblja.
Najbolji sudac tome mogle bi biti reakcije samih Dubrovčana. Najjednostavnije bi ih bilo provjeriti tako da predsjednik Stjepan Mesić jednog vikenda crnogorsku vlast iz 1991. pozove na kavu na Stradun.
Marko Barišić